SANDRA SKANDERLIĆ

(6.1.1412.-30.5.1431.)

Sv. IVANA ORLEANSKA

Jedna od najspominjanijih osoba u povijesti općenito zasigurno je Ivana Orleanska. Kada se govori ili razmišlja o njoj, vrlo se teško može razlučiti što je samo legenda, a što stvarni događaji. Za neke je ona bila svetica i osoba koja je ispunjavala božansku misiju, dok su drugi tvrdili da je vještica, heretik i psihopat. Ako se nekoga okvalificira na takav način, treba svakako uzeti u obzir i vrijeme u kojemu je ta osoba živjela. U Ivaninom slučaju bio je to tzv. mračni srednji vijek kada su praznovjerje i inkvizicija bili na samome vrhuncu. Kako postoje oprečni stavovi o njoj kao osobi, tako se dvojilo i oko njezinoga podrijetla. Jedni su smatrali da je bila praktički nitko i ništa, samo obična pastirica, dok su je drugi smještali ni manje ni više nego u kraljevsku obitelj. Istina, kao izvanbračnu, ali ipak kći kraljice Isabeau. Koja je od te dvije krajnosti točna ni danas se sa sigurnošću ne može utvrditi, međutim, kako se god interpretirala sudbina Ivane Orleanske, očito je da njen život izgleda kao klasična tragedija.

Ivana Orleanska je, po dostupnim podacima, rođena 6. siječnja 1412. u Domrémyu. O njenom se djetinjstvu također vrlo malo zna, a jedino po čemu se kao dijete isticala bila je velika pobožnost. Imala je još tri brata i sestru, a iako nije znala ni čitati ni pisati, uvijek je isticala da nikada nije čuvala ovce. Time je sama demantirala da je bila pastirica, što je vrlo bitno, jer su tada pastiri bili stigmatizirani kao osobe koje su se družile sa zlim duhovima, što su kasnije na Ivaninom suđenju u Rouenu protiv nje iskoristili tužitelji.

Misija Ivane Orleanske započinje 1424. godine, kada prvi puta čuje glasove sv. Mihovila, sv. Margarete i sv. Katarine, koji joj objavljuju da je predestinirana povesti Francuze u oslobađanje zemlje od Engleza. Po njenim riječima, strašno se uplašila kada je prvi puta čula glasove, ali je isto tako bila potpuno sigurna kako joj upravo Bog šalje poruke i upravlja svim njenim daljnjim postupcima.

Ivana u svoj pohod kreće 25. prosinca 1428. iz rodnog Domrémyja. Njezina zadaća bila je okruniti i pomazati kralja, osloboditi Francusku od Engleza, ponovno osvojiti Pariz i prekinuti za sva vremena opsadu Orléansa. Krunidba i pomazanje kralja svetim Klodvigovim uljem u srednjovjekovnoj Francuskoj bili su vrlo važni, jer se vjerovalo da tim činom okrunjeni vladar postaje Božjim zastupnikom na zemlji.

Ivana nije dvojila da je upravo ona izabrana poraziti englesku vojsku i osloboditi Orléans, što joj je uz gotovo fanatičnu vjeru i uspjelo u proljeće 1429. godine. Niti dva mjeseca kasnije Karlo VII. okrunjen je u Reimsu za francuskog kralja i tom je krunidbom Ivanino poslanje bilo na vrhuncu, jer je nakon toga – rezignirana i očajna – shvatila da je značaj koji je imala postao gotovo ništavan. Krajem svibnja 1430. zarobljena je od strane Engleza, a onaj koji je zahvaljujući njoj došao na francusko prijestolje nije učinio apsolutno ništa za njen spas. Moćni su digli ruke od nje, iako je velika većina naroda još uvijek čvrsto bila uz svoju heroinu, naročito stanovnici juga Francuske. To joj, međutim, nije pomoglo u njenoj kalvariji koja je počela 1431. inkvizicijskim procesom u kojemu je bila optužena za “praznovjerje, krivo učenje i ostale zločine protiv Božjeg veličanstva”. Na suđenju je čvrsto ostala kod svojih stajališta i uvjerenja, iako je već unaprijed bila osuđena kao krivovjerka, otpadnica i idolopoklonka. Nakon četiri mjeseca suđenja spaljena je na lomači 30. svibnja 1431.

Rehabilitirana je 7. srpnja 1456. kada je svečano ukinuta presuda i to u nadbiskupskoj palači u Rouenu, dakle na istom onom mjestu gdje je dvadeset pet godina prije odlučena njena sudbina i gdje je mučeničkom smrću umrla na lomači kao devetnaestogodišnja Djevica Orleanska.

Gotovo pet stoljeća kasnije ista ta osuđena blasfemična krivovjerka i vještica, izgorjela na lomači kao heretik, konačno je dolično vrednovana. Beatificirana je 1909., a 16. svibnja 1920. godine Katolička crkva proglasila ju je svetom.

Sv. IGNACIJE LOYOLA

Godine 1491. u dvorcu Loyola na sjeveru španjolske rođen je Iñigo López, poznatiji kao Ignacije Loyolski, koji će tridesetak godina kasnije utemeljiti Družbu Isusovu, crkveni katolički red kolokvijalno i danas nazivan Isusovci. Ignacije potječe iz mnogobrojne baskijske plemićke obitelji čiji su posjedi pripadali kastiljskoj kruni. Već u ranoj mladosti, iako predodređen za službeničko zvanje, pokazuje avanturistički duh koji ga odvodi u vojnu službu. Kao perspektivan vojnik 1521. godine zatiče se u obrani Pamplone gdje jedva preživljava teško ranjavanje, te se vraća u obiteljski dvorac na oporavak. Tijekom rekonvalescencije, u nedostatku viteške literature, počinje čitati biografije svetaca i doživljava drastičnu preobrazbu u duhovnom smislu. Njegova konverzija i iznenada razvijena duboka religioznost odvode ga u benediktinski samostan Monserrat gdje zauvijek odbacuje oružje i odlučuje postati siromašan hodočasnik u potpunosti odan molitvi, Božjem pozivu, postu, i brizi za bolesne, napuštene i umiruće.

Ubrzo nakon obraćenja počinje pisati Duhovne vježbe, priručnik o tome kako svakodnevno živjeti vjeru i biti posvećen Bogu. Ta je knjižica postala svojevrsnim manifestom rimokatoličke duhovnosti i tradicije te isusovački vodič katoličkim vjernicima kroz njihove osobne živote, molitvu i spoznaju da je Bog svuda oko njih.

Uvidjevši da mu nedostaje kvalitetno obrazovanje za obavljanje svećeničkog poziva, Loyola se počinje školovati. Iako je to učinio relativno kasno, tek u svojim tridesetim godinama, otišao je u Barcelonu i Alcalu gdje studira filozofiju i klasične jezike. Naobrazbu nastavlja u Salamanki i zatim u Parizu, na čijem sveučilištu postaje doktor filozofije. U to vrijeme se upoznaje i počinje intenzivnije družiti sa Franjom Ksaverskim i Petrom Faberom. Njih trojica, uz još četvoricu prijatelja na blagdan Velike Gospe 1534. godine odlaze u kapelicu sv. Dionizija na Montmarteu i polažu zavjete. Svečanu misu predvodio je Faber koji je jedini među njima već bio svećenik. Tog je dana zapravo započelo djelovanje Družbe Isusove, makar će do službenog priznanja novog crkvenog reda proći još šest godina.

Sljedeća postaja sedmorice isusovaca trebao je biti Jeruzalem, međutim zbog nemogućnosti da tamo otputuju, odlučili su otići u Rim i staviti se na raspolaganje papi. Iako je Katolička crkva u početku bila poprilično skeptična prema osnivanju još jednog reda pod njenom ingerencijom, papa Pavao III. ipak je 27. rujna 1540. i službeno priznao Družbu Isusovu, a Ignacije je, unatoč osobnom protivljenju, jednoglasno izabran za prvog generala reda.

Loyola je za svećenika zaređen tri godine prije, a svoju je prvu misu služio na sâm Božić 1538. On i njegovi sljedbenici kroz čitavo su to vrijeme pomagali bolesnima, siročadi, prostitutkama, zatvorenicima i svima kojima je pomoć bilo koje vrste bila potrebna, te su posebno bili aktivni na područjima koja su bila kontaminirana kugom.

Ignacije Loyola umro je nakon duge bolesti 31. srpnja 1556. u Rimu. U trenutku njegove smrti isusovci su imali već više od tisuću sljedbenika. Beatificiran je 1609. godine za vrijeme pontifikata Pavla V., a svetim ga je 1622. proglasio papa Grgur XV.