SANDRA SKANDERLIĆ

(16.4.1844.-17.12.1911.)

JOSIP FRANK

Josip Frank kroz svoj je politički život etiketiran raznim, uglavnom negativnim konotacijama, koje su ga ponekad i pretenciozno karakterizirale kao srbofoba i ultranacionalnog radikala, a njegove nasljednike frankovce ekvivalentom kasnijeg ustaškog pokreta Ante Pavelića. Ipak, što god tko mislio o njemu, Franku se ne može osporiti veliki utjecaj na političke prilike u Hrvatskoj krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, pa i ostavljanje imetka i zdravlja u borbi za hrvatsku samostalnost, neovisnost te sprječavanje ulaska Hrvatske u bilo kakve asocijacije.

Rođen je u Osijeku 16. travnja 1844., gdje se i školuje. Obrazovanje nastavlja 1862. u Beču na studiju prava i nakon šest godina stječe doktorat iz pravnih znanosti. Karijeru pravnika započinje u Austriji, nastavlja u Mađarskoj, a u Hrvatsku se vraća 1872. i otvara svoj ured u Zagrebu. Odmah po povratku uključuje se u politički život, izdaje novine i, kao vrsni ekonomski stručnjak, brošuru o pogubnim posljedicama Hrvatsko-ugarske nagodbe na gospodarstvo i financije u Hrvatskoj. Godine 1880. postaje zastupnik grada Zagreba, a četiri godine kasnije i član Hrvatskog sabora. Iako se politikom počeo baviti odmah po povratku u Hrvatsku, Frank se gotovo osamnaest godina nije opredjeljivao za niti jednu stranku. Učinio je to tek 1890., kada se uključuje u rad Stranke prava za koju 1894. piše prve programske smjernice političkog djelovanja Stranke u kojima kao glavni ciljevi stoje obnova hrvatske državnosti, ujedinjenje i samostalnost te općenito protivljenje bilo kakvom udruživanju Hrvatske i njena asimilacija s drugim narodima.

Samo godinu dana kasnije uslijedio je njegov izlazak iz Stranke prava, zajedno sa Antom Starčevićem i još nekim istaknutim članovima. S njima Josip Frank 1895. osniva Čistu stranku prava, koju i preuzima kao čelni čovjek nakon Starčevićeve smrti 1896. godine. Od tada se neprestano bori protiv financijske ovisnosti Hrvatske o bilo kome, zatim sve vidljivije projugoslavenske politike involvirane u programu Hrvatsko-srpske koalicije, te protiv velikosrpskih ideja koje, naročito nakon 1903. drastično ekspandiraju. Frank je tada mnoge relevantne političke čimbenike s hrvatske strane upozoravao na, po Hrvatsku pogibeljnu politiku jugoslavenstva, ali ga nisu željeli poslušati anatemizirajući ga kao radikalnog nacionalista. Komponentu socijalne osjetljivosti posebno je pokazivao boreći se za prava seljaka i radnika i njihov dostojanstveni život od vlastitoga rada.

Godine 1909. Josip Frank se razbolio i postupno udaljavao iz političkog i gospodarskog života Hrvatske. Povukao se iz javnosti i dvije godine kasnije, 17. prosinca 1911. umro u Zagrebu.

(31.10.1825.-11.10.1871.)

Hrvatski političar, pisac, odvjetnik i revolucionar Eugen Kvaternik rođen je u Zagrebu 31. listopada 1825. Već kao mladić od nepune 23 godine sudjeluje u revolucionarnim zbivanjima koja su 1848. zahvatila gotovo čitavu Europu. Školovao se u Zagrebu i Rijeci, a studij bogoštovlja pohađao je u Senju i Pešti. Uskoro je teologiju zamijenio pravom, koje je diplomirao 1847. godine.

Suprotstavljajući se Bachovom apsolutizmu, Kvaternik je bio prisiljen 1858. godine prvi puta emigrirati iz Hrvatske. Otišao je u Rusiju, a nakon toga u Francusku i Italiju. Svjestan da svoj politički i životni cilj – oslobođenje Hrvatske iz austrijsko-mađarske zajednice i njenu neovisnost – neće moći ostvariti bez pomoći stranih zemalja, u emigraciji pokušava stvoriti saveze koji će Hrvatskoj pomoći postati nezavisnom.

Međutim, doživljava neuspjeh u svojim nakanama te se razočaran godine 1861. vraća u Hrvatsku i postaje zastupnik u Hrvatskom saboru. Zajedno s dr. Antom Starčevićem osniva Hrvatsku stranku prava, političku organizaciju koja je postala narodni pokret za potpunu neovisnost od Austrije i Mađarske.

Njegov revolucionarni duh uskoro ga ponovno odvodi u emigraciju, gdje boravi još nekoliko godina. Vrativši se u domovinu, Eugen Kvaternik nastavlja svoju borbu za oslobađanje Hrvatske od tuđinske vlasti. Znao je da do tog cilja neće doći mirnim putem, pa pribjegava najradikalnijoj mjeri i u listopadu 1871. godine odlučuje s nekolicinom prijatelja podići narodni ustanak. Svog najbližeg suradnika dr. Antu Starčevića nije obavijestio o svojim namjerama, svjestan da će eventualni neuspjeh bune u potpunosti kompromitirati i Starčevića i Stranku prava.

Eugenu Kvaterniku u pripremi pobune pridružili su se Ante Rakijaš, Ante Turkalj, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i braća Čuići. Narodni ustanak počeo je 8. listopada 1871. godine, kada je Kvaternik s 200 graničara krenuo iz sela Broćanci u Rakovicu gdje je trebalo biti sjedište nove Hrvatske narodne vlade, kojoj je u budućnosti na čelu trebao biti dr. Starčević.

Zavjerenici su u posebnom proglasu iznijeli i svoje zahtjeve: oslobođenje hrvatskog naroda i neovisnost od austrijsko-mađarske vlasti, jednakost pred zakonom, uvođenje slobodnih županija, tj. potpuna općinska samouprava, ukidanje vojničke uprave na Granici te poštovanje i propovijedanje katoličke i pravoslavne vjeroispovijedi „u slozi i ljubavi“.

Za njihove nakane uskoro je saznala austrijska vojska koja ih je opkolila i nakon tri dana buna je bila ugušena. Svi osim Rade Čuića, koji je preko Bosne pobjegao u Srbiju, ubijeni su.

Narodni ustanak kojim je Eugen Kvaternik pokušao Hrvatsku učiniti neovisnom od Austrije i Mađarske završio je 11. listopada 1871. godine smrću njegovoga glavnoga pokretača. Rakovička buna, i pogibija Eugena Kvaternika u njoj, ipak je imala veliki, gotovo presudan utjecaj u kasnijoj borbi hrvatskoga naroda protiv Austro-Ugarske monarhije.