SANDRA SKANDERLIĆ

(17.2.1865.-29.10.1908.) 

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

Silvije Strahimir Kranjčević bio je čovjek koji, iako je završio gimnaziju, nikada nije maturirao, ali se zato svojim pjesničkim darom i poetskim izričajem svrstao među najcjenjenije hrvatske autore na polju književnosti.

Rođen je 17. veljače 1865. godine u Senju. U rodnom je gradu započeo školovanje, a kako je htio postati svećenikom, 1883. odlazi na teološki studij u Rim, od kojega brzo odustaje te napušta Italiju, dolazi u Zagreb, upisuje tečaj i nakon godinu dana postaje učitelj. Kako u Hrvatskoj nije mogao naći posao odlučio je otići u Bosnu i nakon što je kao učitelj radio u nekoliko bosanskih gradova, stalno je prebivalište konačno našao 1893. godine u Sarajevu.

Svoju prvu pjesmu Zavjet objavio je kao osamnaestogodišnjak u Hrvatskoj vili, koju je uređivao Eugen Kumičić. Kranjčevićev početak pisanja poezije obilježile su uglavnom domoljubne i pjesme ljubavne tematike, da bi, kako je sazrijevao i kao čovjek i kao pjesnik sve više prelazio na područje humanizma i kozmičkih vizionarskih trenutaka u svojim djelima.

Prvu zbirku pjesama Bugarkinja objavljuje 1884., gdje kroz istančanu, ali i naglašenu poetičnost potvrđuje svoje pravaško i hrvatsko političko uvjerenje. Kranjčević se, naime, nije samo deklarirao kao Hrvat i domoljub, on je to zaista bio i u njegovim se pjesmama vehementno osjeća tuga zbog ispaćene Hrvatske i njenog zarobljenog, degradiranog naroda pod tuđinskom vlašću odnosno hrvatske realnosti devetnaestoga stoljeća.

Godine 1895. počinje uređivati Nadu, časopis u kojemu su pisali mnogi ugledni književnici, a 1898. objavljuje i svoju drugu zbirku jednostavno nazvanu Izabrane pjesme. U razdoblju od 1902. do 1908. izdao je još dvije zbirke, Trzaji i Pjesme, dok su Pjesnička proza i Izabrana djela objavljena nakon njegove smrti.

Silvije Strahimir Kranjčević, pjesnik i istinska hrvatska domoljubna veličina, umro je izvan svoje matične domovine, u Sarajevu 29. listopada 1908., nakon teške bolesti ne navršivši četrdeset četvrtu godinu života.

PETAR PRERADOVIĆ

Možda zvuči paradoksalno, ali hrvatski pjesnik Petar Preradović svoja je prva poetska djela napisao na njemačkom, iako je većina njegovih pjesama zapravo svojevrsna oda materinjem hrvatskom jeziku.

Preradović je rođen 19. ožujka 1818. godine u mjestu Grabrovnica pokraj Đurđevca. Za vojnu se službu školovao u Bjelovaru i Bečkom Novom Mjestu te nakon završetka obrazovanja, zbog prirode posla, često mijenja mjesta boravka. Službuje uglavnom izvan Hrvatske, a kroz svoju je karijeru u vojnoj hijerarhiji uspio steći čin generala.

Poezija koju je Preradović pisao uglavnom je bila domoljubne tematike i u najvećoj mjeri refleksija na ondašnje političko stanje u Hrvatskoj, te ga se tretira kao jednog od vodećih pjesnika Ilirizma. Ilirski je preporod, naime, iznjedrio individue različitih profila, pa tako i nekoliko velikana hrvatske pisane riječi među koje Petar Preradović svakako pripada u punom smislu te riječi.

Analizirajući Preradovićev opus može se primijetiti da u jednom razdoblju svog plodonosnog stvaralaštva pjesnik piše ljubavnu, pomalo makabričnu poeziju, koja je uporište najvjerojatnije imala u poprilično nesretnim trenucima privatnog, konkretno bračnog života. Prvi je pjesnikov brak završio tragično, jer su mu umrli i žena i djeca, a ni sa drugim nije imao previše sreće. Upravo u to vrijeme nastaje njegova možda ponajbolja pjesma Miruj, miruj srce moje, koja je kasnije i uglazbljena.

Osim već navedenih stihova, u antologiju su hrvatske poezije ušle i ostale, prvenstveno domoljubne pjesme, inspirirane stalnom borbom kako za hrvatski jezik tako i za hrvatsku opstojnost općenito. Kroz njih se jasno osjeća autorov poziv narodu da prestane biti letargičan i krene u borbu za vlastite vrijednosti, pritom posebno apostrofirajući materinji jezik i domovinu kao nešto što se jednostavno mora obraniti i sačuvati.

Petar Preradović samo je jedan u nizu neospornih hrvatskih domoljuba koje je smrt zatekla izvan Hrvatske. Umro je 18. kolovoza 1872. u Beču, gdje je tada i pokopan. Sedam godina kasnije njegovi su posmrtni ostaci preneseni u domovinu i sahranjeni u arkadama na zagrebačkom groblju Mirogoj.