SANDRA SKANDERLIĆ

(5.9.1638.-1.9.1715.) 

LUJ XIV. FRANCUSKI

Bogata francuska povijest obiluje osebujnim ličnostima. Bilo je tu čudnih, umno poremećenih vladara, ambicioznih svećenika koji su se ponašali kao da osim duhovne imaju i svjetovnu vlast, plemića koji su iskazivali pretenzije na prijestolje, pa i žena kao što su Ivana Orléanska ili Marija Antoaneta – svaka posebna i upamćena na svoj način. Ali, sve ih je uspio natkriliti i zasjeniti Luj XIV., francuski kralj, koji se proglasio ni manje ni više nego „Kraljem Sunce“.

Rođen je 5. rujna 1638 u Saint-Germaine-en-Laye, u dinastiji Bourbon, kao prvi od dvojice sinova Luja XIII. i Ane Austrijske. Otac mu je umro kada je Luj imao samo pet godina, pa je umjesto njega vladala majka i regentica kraljevstva, ali je sva vlast zapravo bila koncentrirana u rukama kardinala talijanskog podrijetla Julesa Mazarina, glavnoga ministra. Iako je službeno okrunjen 7. lipnja 1654. u Reimsu, samostalne vladarske ovlasti preuzeo je tek 1661. kada je kardinal Mazarin umro. Zbog političke situacije i okončanja rata sa Španjolskom, Luj XIV. je 1660. godine bio primoran oženiti se s infantkinjom Marijom Terezijom , kćerkom španjolskoga kralja Filipa IV. S njom je imao šestero djece, tri kćeri i tri sina, rođenih između 1661. i 1672. godine.

Kao kralj, smatrao je da je njegova vladavina božansko pravo, pa se miješao u sve što se ticalo života u Francuskoj. Određivao je način ponašanja podanika na dvoru, što će se u državi proizvoditi, kako treba izgledati i ponašati se vojska, a čak je diktirao i modne trendove. Gradio je spomenike, mijenjao izgled gradova, ali vrhunac je bila gradnja veličanstvenoga zdanja – dvorca Versailles – basnoslovno skupe građevine, kamo je 1682. iz Pariza premjestio svoje sjedište. Tako je kralj upravljao podanicima, trudeći se svoju neograničenu vlast učiniti prisutnom u svim sferama društva. Parlament je, naravno, u potpunosti marginalizirao, savjetujući se samo sa nekoliko stručnih ministara.

Do 1679. godine Luj je uglavnom uspješno ratovao. Njegov je ekspanzionizam, međutim, ugrozio mnoge države, pa su se gotovo sve europske sile udružile kako bi ga zaustavile. Iako je stvorio respektabilnu vojsku, ipak je 1714. morao potpisati mirovni sporazum, koji je značio i kraj francuske supremacije.

Osobni mu je život također bio buran. Nakon smrti supruge imao je veliki broj ljubavnica, što je rezultiralo mnogobrojnom izvanbračnom djecom. Po drugi se puta oženio markizom de Maintenon, ali je taj brak držan u strogoj tajnosti i izvan Versaillesa nitko za njega nije znao.

Iako je Francusku moć doveo do vrhunca za vrijeme svoje vladavine, obilna rastrošnost stvorila je velike probleme i njemu, a posebice njegovim nasljednicima te u konačnici proizvela slom monarhije. Francuski narod nije ga volio zbog apsolutnog stila vladanja, a nije imao ni razumijevanja za ogromne materijalne izdatke koje je prakticirao izdvajati održavajući megalomansku raskoš Versaillesa.

Luj XIV. umro je od gangrene, 1. rujna 1715., samo četiri dana prije nego što je navršio sedamdeset sedam godina života. Vladao je sedamdeset i dvije godine, što je apsolutni europski rekord u vremenu provedenom na prijestolju. Njegova dugogodišnja vladavina najbolje se može opisati upravo rečenicom koju je navodno izrekao: „L’ état c’est moi.“, tj. „Država sam ja.“

(27.9.1601.-14.5.1643.) 

LUJ XIII. FRANCUSKI

Jedan od zacijelo najbezbrižnijih kraljeva u francuskoj povijesti, barem što se vladanja i donošenja presudnih odluka tiče, bio je Luj XIII. Drugi po redu kralj Francuske iz dinastije Bourbon imao je, naime, kraj sebe kao savjetnika i prvoga ministra najkarizmatičniju osobu onoga vremena – kardinala Richelieua. On je upravljao zemljom, stvarao od Francuske političku europsku silu i kralja učinio jednim od prvih apsolutističkih vladara. Kada je 1642. prvi ministar umro, njegovim je putem nastavio još jedan kardinal, ništa manje uspješni Jules Mazarin, koji je dovršio Richeliueov posao i doveo francusko kraljevstvo do vrhunca moći i uvažavanja cijele Europe na svim područjima.

Luj XIII. rođen je 27. rujna 1601. u dvorcu Fontainebleau, kao prvi sin Henrika IV. i Marie de’Medici. Njegovom ocu to je bio drugi brak. Onaj prvi s Margaretom Valois, sestrom prethodnika na francuskom tronu Henrika III., poništen je 1599. godine. Kako bi osigurao potomstvo i nasljednika prijestolja, Henrik IV. se 17. prosinca 1600. oženio Mariom de’Medici, osobom koja će upravo svom prvorođenom sinu napraviti najviše problema.

Kao dijete budući je francuski kralj Luj XIII. bio izuzetno plašljiv i povučen. Razlog tomu bilo je mucanje, govorna mana koja ga je činila nesigurnim u verbalnim kontaktima. Često bivajući izložen porugama, izbjegavao je komunicirati, posebno sa ženama i nepoznatim ljudima.

U svibnju 1610., kada je Luj imao nepunih devet godina katolički fanatik Ravaillac ubija njegova oca Henrika IV., a vlast kao regentica kraljevstva, preuzima majka Maria de’Medici. Ona je trebala vladati Francuskom do sinove službene punoljetnosti, u to vrijeme dok Luj ne navrši trinaest godina. Kada se to 1614. i dogodilo, majka je odbila predati sinu samostalnu vlast. Tako se ponašala sve do 1617. kada Luj XIII. odlučuje prekinuti svoj ponižavajući i podređeni položaj, te majku prvi puta odstranjuje iz svoje blizine. Maria odlazi u dvorac Blois odlučna vratiti se makar i oružanom silom, pa uz pomoć velikaša pokušava organizirati dvije neuspješne pobune protiv sina. Do 1631. kralj i Maria su se još nekoliko puta svađali i mirili, a tada je Luj konačno zauvijek prekinuo odnose s njom odlučivši je protjerati iz kraljevstva. Svojim je spletkama Maria de’Medici naudila najviše sebi, pa je lutajući po tuđim dvorovima gdje su je sve neljubaznije primali, izgubila svu čast i dostojanstvo što je nekada posjedovala. Umrla je 1642. u Kölnu, gotovo u bijedi, bolesna i potpuno rastrojena.

Ni u privatnom životu Luj XIII. nije bio previše zadovoljan. Oženio se 1615. kao četrnaestogodišnjak za svoju vršnjakinju Anu Austrijsku iz dinastije Habsburg, kći španjolskog kralja Filipa III. Kao i u većini brakova sklopljenih iz interesa sreća je bila kratkoga vijeka i vrlo rijetka pojava. S njom je imao dva sina. Prvi, budući francuski kralj Luj XIV., rođen je 1638., nakon dvadeset i tri godine braka. Drugi sin, Filip I. vojvoda od Orléansa, rođen je dvije godine kasnije.

Luj XIII. oduvijek je bio boležljiv. Umro je od tuberkuloze u četrdeset drugoj godini života, 14. svibnja 1643., a nakon njegove smrti kraljevstvom je, uz namjesničko vijeće, vladala Ana Austrijska kao regentica kraljevstva. Njegov stariji sin i prijestolonasljednik Luj XIV. u trenutku kada mu je otac umro bio je, naime, petogodišnjak i njegova će samostalna vladavina započeti tek 1661. godine.