SANDRA SKANDERLIĆ

(23.8.1754.-21.1.1793.) 

LUJ XVI. FRANCUSKI

Luj August, francuski prijestolonasljednik iz dinastije Bourbon i budući kralj Francuske kao Luj XVI., bio je krupan, sramežljiv i nespretan dječak. Njegov otac Luj, nesuđeni francuski kralj, umro je kada je malome dofenu bilo jedanaest godina, a majka Marija Josipa Saksonska ni pune dvije godine kasnije. Tako je o Luju skrb preuzeo njegov djed, tada aktualni francuski kralj Luj XV., koji se više bavio svojim ljubavnicama, po kojima je postao poznatiji nego po vladavini, te za budućeg kralja nije imao previše vremena. Luj XVI. imao je još dva brata, koji će kasnije postati francuski kraljevi Luj XVIII. i Karlo X., te dvije sestre Klotidu i Elizabetu.

U svibnju 1770. Luj XVI. oženio se Marijom Antonijom Austrijskom, kćerkom hrvatsko-ugarske kraljice Marije Terezije, iako je Francuska u prošlosti uvijek bila na strani Pruske, najvećeg neprijatelja Habsburškog carstva u to vrijeme.

Kada je 10. svibnja 1774. Luj XV. umro, dvadesetogodišnji nasljednik prijestolja odmah se našao u nezahvalnoj situaciji. Naime, na površinu je isplivala sva rastrošnost njegovih prethodnika: “Kralj Sunca” – Luja XIV. – i njegovog djeda, netom preminulog kralja. Francuska se našla u teškoj financijskoj krizi, te mlađahni vladar shvaća da je prioritet provesti reformu monetarnog sustava. Zbog toga je vratio prava parlamentu bez kojega nije mogao poduzeti takvu akciju. Ta odluka na kraju će se pokazati kobnom i za njega osobno i za francusku monarhiju. Iako je posjedovao vladarske kvalitete, njegova neodlučnost i popustljivost u prvi je plan gurnula Mariju Antoniju, francusku kraljicu i suprugu, koja polako preuzima vlast i nad podanicima i nad samim kraljem.

Iz najbližeg kraljevog okruženja micala je ljude koji joj nisu odgovarali, a dala je zatvoriti čak i francuskog kardinala. Zbog teških financijskih prilika ministar Turgot predlaže kralju drastičnu štednju i novi porezni sustav. Luj XVI. ga u početku podržava, ali kasnije popušta Mariji Antoniji i visokom plemstvu, te ga 1776. godine smjenjuje s ministarskog položaja.

Agonija traje još tri godine kada Francuska dolazi pred konačni financijski slom i neizbježni bankrot, pa je Luj primoran sazvati Generalne staleže, koji zasjedanje započinju u svibnju 1789. godine. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja stabilizacije stanja u Francuskoj počinje revolucija. Osvaja se Bastilja, ukida feudalni sustav i donosi se deklaracija o pravima čovjeka. U listopadu 1789. Narodna skupština i kralj u potpunosti dolaze pod utjecaj i kontrolu radikalnih masa i Luj XVI. je već nekoliko mjeseci samo ustavni vladar.

Revolucija je već u punom jeku, ali kralj još uvijek pokušava ostati na svom položaju. Za razliku od njega, kraljica Marija Antonija ima samo jednu želju: što prije pobjeći u Austriju. Definitivnu podršku još ono malo ljudi oko njega, Luj XVI. gubi 1791. kada je uhvaćen na pokušaju bijega iz zemlje, nakon čega više nije ništa drugo nego izdajnik.

Iduće godine Konvent ruši monarhiju i 21. rujna 1792. proglašava Republiku. U međuvremenu Francuska objavljuje rat Austriji zbog pokušaja Leopolda II. Habsburškog, brata Marije Antonije, da uz pomoć pruske vojske vrati Luja XVI. na vlast. Namjera nije uspjela i sudbina francuskog kraljevskog para bila je zapečaćena. Konvent proglašava Luja XVI. izdajnikom i osuđuje ga na giljotinu. Presuda je izvršena u Parizu 21. siječnja 1793. godine

Njegova žena, Marija Antonija, pogubljena je u listopadu iste godine, dok im je sin Luj Karlo Francuski ili Luj XVII. umro u tamnici 1795. godine. Jedino je njihova kćer Marija Terezija nakratko bila francuska kraljica udavši se za Luja XIX., koji je ubrzo abdicirao i bio prisiljen emigrirati u Englesku.

Luju XVI. presudio je vlastiti narod. Jedan od vođa revolucije Maximilien Francois Maria Isidor de Robespierre, koji usput rečeno i sam godine 1794. završava život pod najgorim francuskim izumom u povijesti – giljotinom, rekao je: “Luj XVI. mora umrijeti da bi Francuska mogla živjeti.”

(15.2.1710.-10.5.1774.) 

LUJ XV. FRANCUSKI

Francuski kralj Luj XV. imao je samo pet godina kada je stupio na prijestolje. Naime, njegov pradjed, francuski kralj Luj XIV. umro je 1.9.1715. i u svojoj je oporuci odredio da kao regent do punoljetnosti Luja XV. vlada vojvoda Filip Orléanski. Njemu se u odgoju mladoga kralja pridružio kardinal Hercule Fleury, koji je bio Lujev učitelj, te su oni odlučivali o sudbini Francuske sve do 1723. Kardinal Fleury, postao je i prvi ministar Luja XV. i imao veliki utjecaj na kralja sve do kraja svoga života 29.siječnja 1743. godine.

Bivši francuski Kralj Sunce, kako je sam sebe nazvao Luj XIV., živio je osobito raskošnim životom, pa je svom nasljedniku ostavio nezavidnu financijsku situaciju u cijeloj državi. Na žalost po Francusku, Luj XV. je nastavio istim putem, te je zemlja u vrijeme njegove vladavine postala zaduženija za četiri milijarde livara. To je u ono vrijeme bio ogroman novac, ali Luj se nije previše obazirao na stanje državnih financija. On osobno, ali i čitav dvor živjeli su rasipno i razuzdano iako je kralj slovio za inteligentnog i sramežljivog, te vrlo senzibilnog čovjeka.

Godine 1741. upleo se u rat za austrijsku baštinu. Iako su Francuzi pobijedili Engleze i Nizozemce kod Fontenoya 11.5.1745. i okupirali Nizozemsku, mirom u Aachenu morao je Mariji Tereziji priznati pravo na cijelu Austriju i vratiti sva osvojena područja. Još jedan rat, onaj sedmogodišnji od 1756. do 1763., bio je potpuni promašaj Luja XV., koji je kao saveznik Austrije protiv Pruske i Velike Britanije bio pobijeđen te je izgubio francuske kolonije u Sjevernoj Americi i Istočnoj Indiji.

U povijesti je Luj XV. više proslavio svoje ljubavnice nego sebe. Iako je bio u braku sa Marijom Leszczyńskom, kćerkom poljskog kralja Stanislava, imao je veze sa mnogim ženama. Najpoznatije su bile madame Pompadour i madame du Barry. Gospođa Pompadour kraljeva je ljubavnica postala 1745. i od tada je bila njegova osoba od potpunog povjerenja na dvoru, koji je postao pravo središte spletaka. Ona je bila vrlo obrazovana i inteligentna osoba, pa se uspjela uzdići toliko visoko da je čak i smjenjivala pojedine ministre. Umrla je 15.4.1764., a 1769. naslijedila ju je madame du Barry, koja je bila sušta suprotnost svojoj prethodnici. Jedna od njezinih najznačajnijih karakteristika bila je pohlepa, pa je već ionako velika kraljeva nepopularnost u to doba dosegla svoj vrhunac.

Luj XV. bio je apsolutistički vladar, i to loš. Samo se povremeno bavio svojom dužnošću da bude kralj, pa je zato u povijesti i zapamćen kao razvratnik, a ne kao osoba koja je bila na čelu zemlje u kojoj su tada djelovali Diderot, Voltaire, Rousseau i drugi ideolozi novoga društvenog poretka, tzv. prosvijećenog apsolutizma. Umro je 10.5.1774. od velikih boginja, a nakon njegove smrti monarhistički ustroj Francuske počeo je doživljavati ozbiljne potrese. To je vrlo bolno i na kraju svojom smrću pod giljotinom osjetio njegov nasljednik Luj XVI.