SANDRA SKANDERLIĆ

(29.12.1709.-5.1.1762.)

ELIZABETA RUSKA

 U mjestu Kolomenskoje pokraj Moskve 29. prosinca 1709. godine rođena je Elizabeta Petrovna, izvanbračno dijete ruskog cara Petra I. Velikog i Katarine I. Aleksejevne. Iako je bila izdanak moćne carske obiteljske loze Romanov, Elizabeti je pruženo izuzetno manjkavo obrazovanje, što je u europskim vladarskim dinastijama bilo gotovo nezamislivo. Djeca vladara imala su uvijek i bez iznimke najbolje učitelje, a poznavanje nekoliko stranih jezika bilo je condicio sine qua non na svim dvorovima europskih vladarskih kuća. Sa Elizabetom to očito nije bio slučaj, tako da je tek kasnije na vlastitu inicijativu počela učiti osnove švedskog, talijanskog i njemačkog jezika. Jedino lingvističko znanje koje je u ranoj mladosti imala bilo je aktivno služenje francuskim jezikom i to samo zahvaljujući njenoj dadilji koja je bila Francuskinja. Osim jezika Elizabeta je po još jednoj osnovi trebala imati veze s tom zemljom, jer je njen otac Petar Veliki namjeravao brakom svoje kćeri s kraljem Lujem XV. učvrstiti veze Rusije s Francuskom, međutim do realizacije ove zamisli nikada nije došlo.

S obzirom da je Elizabeta bila drugo izvanbračno dijete Petra i njegove dugogodišnje ljubavnice Katarine Aleksejevne, koji su brak sklopili tek tri godine nakon njenog rođenja, rusko carsko prijestolje po načelu primogeniture nije mogla očekivati. Ipak, početkom prosinca 1741. godine uz pomoć garde i dvorjana svrgnula je tadašnjeg aktualnog vladara, malodobnog Ivana VI. i njegovu majku Anu Leopoldnovu s prijestolja i doslovno preko noći zavladala Rusijom.

Bez obzira što je na carski tron došla vojnim udarom, Elizabetu je ruski narod podržavao, vidjevši u njoj osobu koja će uspješno provesti reformu gospodarstva i na minimum svesti utjecaj njemačkih velikaša na dvoru. Kroz svoju je vladavinu također vodila i nekoliko uspješnih vojnih pohoda, primjerice protiv Švedske, a u Ratu za austrijsku baštinu stala je na stranu austrijske carice i hrvatsko-ugarske kraljice Marije Terezije, nasuprot tada vrlo moćnom pruskom kralju Fridriku II. Velikom.

Veliki iskorak ruska je carica učinila kada je u praksi ukinula smrtnu kaznu, a puno pozitivnih stvari napravila je na polju kulture i obrazovanja, utemeljivši Umjetničku akademiju u Petrogradu i Sveučilište u Moskvi.

Službeno, Elizabeta nikada nije bila u braku, iako postoji pretpostavka kako se 1742. ipak udala za ruskog plemića Alekseja Razumovskog i s njim navodno imala dvije kćeri o čijim se sudbinama uvijek samo nagađalo bez nekih pouzdanih i konkretnih podataka.

Elizabeta Petrovna Ruska umrla je 5. siječnja 1762. godine u Petrogradu, a na prijestolju ju je naslijedio nećak Petar III., sin njemačkog vojvode Karla Fridrika i njene sestre Ane Petrovne, koji je još 1742. svoje pravo ime Karlo Petar Urlik promijenio u Petar Fjodorovič.

(8.12.1542.-8.2.1587.)

MARIJA I. ŠKOTSKA

Marija Stuart imala je samo šest dana kad je 14. prosinca 1542. proklamirana u kraljicu Škotske. Rođena je u Linlithgow Palaceu 8.12.1542. kao kći škotskog kralja Jakova V. i njegove druge žene Marije de Guise, Francuskinje iz ugledne vojvodske obitelji. Kao dijete staro godinu dana obećana je za buduću suprugu Eduardu VI., jedinom sinu engleskog kralja Henrika VIII., ali je škotski parlament promptno na tu odluku stavio veto i do realizacije bračnog ugovora nikada nije došlo. Kada je Marija imala šest godina, na majčino inzistiranje odlazi iz Škotske na francuski dvor, koji je u ono vrijeme predstavljao oličenje europskog aristokratskog sjaja, ljepote i raskoši. U Francuskoj je odgajana u rimokatoličkom duhu pod patronatom tadašnjeg francuskog kralja Henrika II. i njegove žene Katarine Medici. Nakon devet godina provedenih na dvoru, u travnju 1558. udaje se za francuskog prijestolonasljednika Franju II., najstarijeg sina Henrika i Katarine, ali brak nije dugo potrajao, jer već krajem 1560. francuski dofen umire od infekcije. Ubrzo nakon njegove smrti Marija Stuart poslije dvanaest godina napušta Francusku i sredinom kolovoza 1561. odlazi u Škotsku. Vrativši se u domovinu vrlo se teško mirila sa izuzetno naglašenim protufrancuskim raspoloženjem na koje je naišla, a vjerski podijeljena zemlja na protestante i katolike bila je svojevrsni šok za vladaricu odgajanu u strogo katoličkom duhovnom ozračju.

Godine 1565. ponovno se udaje, ovaj put za svog rođaka, lorda Henryja Stuarta Darnleya i 1566. rađa sina, budućeg škotskog kralja Jakova VI., koji će nakon smrti kraljice Elizabete I. naslijediti i englesko prijestolje kao Jakov I. Brak sa poprilično raskalašenim Darnleyem za Mariju je uskoro postao teret, kako u odnosu na podanike tako i njoj samoj, pa Henry početkom 1567. pogiba u misterioznoj eksploziji dinamita postavljenog ispod njegove spavaće sobe. Samo tri mjeseca nakon suprugove smrti škotska se kraljica udala za grofa Jamesa Hepburna Bothwella, inače glavnog osumnjičenog za pogibiju lorda Darnleya. Navodno su Marija i Bothwell zajedno odlučili maknuti nepouzdanog muža iz njezine blizine, pa iako je grof imao alibi za vrijeme kada se eksplozija dogodila, rijetko je tko povjerovao da nije angažirao svoje ljude kako bi Henry bio zauvijek sklonjen iz kraljičinog života.

Svi ti događaji uzbunili su škotske protestantske lordove što je rezultiralo Marijinim prisilnim progonstvom u tvrđavu Lochleven i iznuđenom abdikacijom sa prijestolja u korist tada jednogodišnjeg sina Jakova VI. Razvlaštena kraljica uskoro iz jednog zatočeništva bježi u drugo, puno riskantnije i dugotrajnije. Naime, 1568. uspjela je pobjeći iz Lochlevena odlučivši se skloniti kod svoje sestrične, engleske kraljice Elizabete I. što je izazvalo konsternaciju i u Škotskoj i u Engleskoj. Elizabeta joj je odmah po dolasku ograničila slobodu kretanja i kontakata sa svim, naročito katoličkim prijateljima i poznanicima. Gotovo dvadeset godina Marija Stuart živjela je pod strogom prismotrom stalno se, po nalogu engleske kraljice, preseljavajući iz jedne utvrde u drugu. Iako su joj svi kontakti bili zabranjeni, čitavo je vrijeme bila pod sumnjom suučesništva u rimokatoličkim urotama, ali je Elizabeta uporno odbijala mnogobrojne zahtjeve za provođenjem istrage. Godine 1586. protestantsko povjerenstvo konačno je kraljici Engleske uspjelo dokazati Marijinu umiješanost u zavjeru engleskih katolika koje je predvodio Anthony Babington. Cilj je zavjerenika bio ubiti Elizabetu i na njeno ispražnjeno mjesto postaviti Mariju.

Suđenje bivšoj francuskoj i škotskoj kraljici te legitimnoj pretendentici na englesko i irsko prijestolje, započeto u kolovozu 1586., trajalo je nešto više od dva mjeseca. Marija Stuart proglašena je krivom za izdaju i osuđena na smrt. Početkom veljače 1587. engleska kraljica konačno je, nakon velike unutarnje borbe sa samom sobom i odgode od gotovo četiri mjeseca, potpisala smrtnu presudu. Elizabeta je kasnije često ponavljala kako Marijinu smrt nikada nije željela, pokušavši do krajnosti minimizirati svoju ulogu u njenom smaknuću.

Dana 8. veljače 1587. Marija I. Škotska s kraljevskim je dostojanstvom pristupila smaknuću, moleći se i ostajući do kraja postojana u svojoj katoličkoj vjeri. Tek je treći udarac krvnikove sjekire odrubio glavu škotskoj kraljici koja je na stratištu završila svoj pustolovan i po mnogočemu kontroverzan život. Odmah nakon smaknuća pokopana je u Peterboroughu, a 1612. godine njezin je sin, engleski i škotski kralj Jakov, prenio majčine posmrtne ostatke u kraljevsku grobnicu Westminsterske opatije.

„En ma fin est mon commencement“

(U mom je svršetku početak mog života)

Marija I. Škotska