SANDRA SKANDERLIĆ

MAKSIMILIJAN II. HABSBURŠKI

Maksimilijan II. Habsburški bio je sin Ferdinanda I. i Ane Jagelović Habsburg. Kada je 1564. postao hrvatsko-ugarskim kraljem imao je trideset sedam godina, dakle vladar je postao u dobi koja je trebala jamčiti zrelost, ali i hrabrost, te su Njemačko Carstvo, Austrija, Ugarska, Hrvatska i zemlje češke krune s pravom od njega puno očekivali . Isto tako poznato je da su Habsburgovci odgajani u strogom katoličkom duhu, a Maksimilijan je bio jedan od rijetkih koji je podržavao luterane i naginjao protestantizmu, pa su se i oni nadali poboljšanju svog položaja pod njegovom vladavinom. Međutim, Maksimilijan je po dolasku na prijestolje izjavio: “Nisam ni katolik, ni protestant, već kršćanin!”, pa je tako diplomatski izbjegao stavljanje na bilo čiju stranu. Protestantizam je vrlo vjerojatno ispunio njegova duhovna očekivanja, ali politička sigurno nije te je službeno ipak opstao vjeran Katoličkoj crkvi.

Maksimilijan II. bio je izuzetno obrazovan čovjek, realan i pragmatičan sa istančanim senzibilitetom prema svojim podanicima. Jedna od njegovih rečenica koju je često ponavljao bila je: “Vladar mora biti velikodušan”. Međutim, podanici ga nisu pretjerano cijenili zbog jedne njegove karakteristike koja u ona burna vremena nikako nije bila poželjna. Naime, Maksimilijan je uvijek bio neodlučan i nikada nije jasno formulirao svoje stavove. Očitovalo se to u njegovoj defenzivnoj i nedefiniranoj politici prema Turcima i njihovim osvajanjima, te u vrijeme izbijanja bune hrvatsko-slovenskih seljaka 1573. godine. Upravo je njegova neodlučnost i mlaka reakcija na događaje u praksi bila pogubna. Maksimilijan nije bio ni vojnik ni ratnik. Grozio se bilo kakvih sukoba, pa je sve pokušao rješavati sporazumima i dugoročnim dogovorima o miru. Sukladno tome s Turcima je 17. veljače 1568. sklopio osmogodišnje primirje, ali su do tada već mnoga, strateški važna područja za Hrvatsku pala pod tursku vlast. Hrvatsko Kraljevstvo se uspjelo održati samo zahvaljujući njegovu bratu, nadvojvodi Karlu, te hrvatskim banovima Petru Erdodyju, Jurju Draškoviću, Franji Frankopanu Slunjskom i Gašparu Alapiću. Upravo je Juraj II. Drašković bio jedan od najpouzdanijih kraljevih ljudi. Kada su ugarski velikaši pod vodstvom erdeljskog vojvode Ivana Sigismunda Zapolje skovali urotu protiv njega, biskup i ban Drašković bio je taj koji je Maksimilijanu otkrio zavjeru. Koliko je vladar poštovao hrvatskoga bana govori i to što mu je darovao na uživanje Trakošćan, grad koji je postao sinonim za obitelj Drašković te njihovo sjedište. Očito je Maksimilijan držao do Hrvata jer je uz već spomenutog Draškovića i Antuna Vrančića posebno cijenio imenovavši ga svojim namjesnikom u Ugarskoj. Vladavina Maksimilijana II. obilježena je još jednim značajnim događajem. Bila je to bitka za grad Siget godine 1566. u kojoj je poginuo jedan od najpoznatijih hrvatskih ratnika – Nikola Šubić Zrinski. Upravo je u tom slučaju do izražaja došla kraljeva neodlučnost i nerazumijevanje ratnih prilika u turbulentnim vremenima. Kralj nije smatrao potrebnim poslati pomoć opkoljenoj tvrđavi, a Nikola Šubić Zrinski nije se htio predati bez borbe. Kralj je izgubio Siget, a Nikola život.
Maksimilijan II. Habsburški vjerojatno bi bio dobar vladar u nekim drugim okolnostima i mirnijim vremenima. Ovako ga nisu previše voljeli ni u Njemačkom Carstvu ni u Ugarskoj, a Hrvatska se našla u gorem položaju nego u vrijeme vladavine njegova oca Ferdinanda I., pa su svi više cijenili njegovu mlađu braću Ferdinanda Tirolskog i Karla Štajerskog. Umro je 12. listopada 1576. godine u Regensburgu, a na hrvatsko-ugarskom prijestolju naslijedio ga je njegov najstariji sin Rudolf II.

(5.9.1638.-1.9.1715.) 

LUJ XIV. FRANCUSKI

Bogata francuska povijest obiluje osebujnim ličnostima. Bilo je tu čudnih, umno poremećenih vladara, ambicioznih svećenika koji su se ponašali kao da osim duhovne imaju i svjetovnu vlast, plemića koji su iskazivali pretenzije na prijestolje, pa i žena kao što su Ivana Orléanska ili Marija Antoaneta – svaka posebna i upamćena na svoj način. Ali, sve ih je uspio natkriliti i zasjeniti Luj XIV., francuski kralj, koji se proglasio ni manje ni više nego „Kraljem Sunce“.

Rođen je 5. rujna 1638 u Saint-Germaine-en-Laye, u dinastiji Bourbon, kao prvi od dvojice sinova Luja XIII. i Ane Austrijske. Otac mu je umro kada je Luj imao samo pet godina, pa je umjesto njega vladala majka i regentica kraljevstva, ali je sva vlast zapravo bila koncentrirana u rukama kardinala talijanskog podrijetla Julesa Mazarina, glavnoga ministra. Iako je službeno okrunjen 7. lipnja 1654. u Reimsu, samostalne vladarske ovlasti preuzeo je tek 1661. kada je kardinal Mazarin umro. Zbog političke situacije i okončanja rata sa Španjolskom, Luj XIV. je 1660. godine bio primoran oženiti se s infantkinjom Marijom Terezijom , kćerkom španjolskoga kralja Filipa IV. S njom je imao šestero djece, tri kćeri i tri sina, rođenih između 1661. i 1672. godine.

Kao kralj, smatrao je da je njegova vladavina božansko pravo, pa se miješao u sve što se ticalo života u Francuskoj. Određivao je način ponašanja podanika na dvoru, što će se u državi proizvoditi, kako treba izgledati i ponašati se vojska, a čak je diktirao i modne trendove. Gradio je spomenike, mijenjao izgled gradova, ali vrhunac je bila gradnja veličanstvenoga zdanja – dvorca Versailles – basnoslovno skupe građevine, kamo je 1682. iz Pariza premjestio svoje sjedište. Tako je kralj upravljao podanicima, trudeći se svoju neograničenu vlast učiniti prisutnom u svim sferama društva. Parlament je, naravno, u potpunosti marginalizirao, savjetujući se samo sa nekoliko stručnih ministara.

Do 1679. godine Luj je uglavnom uspješno ratovao. Njegov je ekspanzionizam, međutim, ugrozio mnoge države, pa su se gotovo sve europske sile udružile kako bi ga zaustavile. Iako je stvorio respektabilnu vojsku, ipak je 1714. morao potpisati mirovni sporazum, koji je značio i kraj francuske supremacije.

Osobni mu je život također bio buran. Nakon smrti supruge imao je veliki broj ljubavnica, što je rezultiralo mnogobrojnom izvanbračnom djecom. Po drugi se puta oženio markizom de Maintenon, ali je taj brak držan u strogoj tajnosti i izvan Versaillesa nitko za njega nije znao.

Iako je Francusku moć doveo do vrhunca za vrijeme svoje vladavine, obilna rastrošnost stvorila je velike probleme i njemu, a posebice njegovim nasljednicima te u konačnici proizvela slom monarhije. Francuski narod nije ga volio zbog apsolutnog stila vladanja, a nije imao ni razumijevanja za ogromne materijalne izdatke koje je prakticirao izdvajati održavajući megalomansku raskoš Versaillesa.

Luj XIV. umro je od gangrene, 1. rujna 1715., samo četiri dana prije nego što je navršio sedamdeset sedam godina života. Vladao je sedamdeset i dvije godine, što je apsolutni europski rekord u vremenu provedenom na prijestolju. Njegova dugogodišnja vladavina najbolje se može opisati upravo rečenicom koju je navodno izrekao: „L’ état c’est moi.“, tj. „Država sam ja.“