SANDRA SKANDERLIĆ

Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin gotovo je cijelu svoju vladavinu proveo ratujući, ali je usprkos tome uspio stvoriti respektabilno kraljevstvo, u svim segmentima dominantno u srednjoj Europi XV. stoljeća.
Rođen je 23. veljače 1443. godine u Koloszváru kao mlađi sin slavnoga Ivana Hunyadija i Elizabete Szilágyi, mađarske velikašice. Iako je zapravo bio potomak rumunjskih pastira, tijekom vremena postaje izuzetno cijenjeni vladar i državnik. Za kralja je izabran 24. siječnja 1458. i to ponajviše zahvaljujući nižem plemstvu koje je insistiralo da se na tron izabere domaći vladar, nasuprot pojedinim velikašima koji su zagovarali izbor njemačkog cara Fridrika III. Do Matijine je, međutim, službene krunidbe krunom sv. Stjepana došlo tek 29. ožujka 1464. jer je Fridrik iskazivao ozbiljne pretenzije na prijestolje Hrvatske i Ugarske, a i sama je kruna čitavo to vrijeme bila u njegovu posjedu. Na kraju su neugodnu situaciju obilježenu stalnim borbama hrvatsko-ugarski kralj i njemački car završili u srpnju 1463., potpisavši mir uz svesrdnu pomoć i posredovanje pape Pija II., kojemu rat dvojice vodećih europskih vladara zbog nadiruće turske opasnosti nije nimalo odgovarao.
Došavši na vlast, Matija je proveo nepopularnu i bolnu financijsku reformu, koja je pogodila sve staleže. Uvođenje poreza, međutim, kompenzirano je na drugoj strani gdje je kralj proveo još jednu reformu, onu vojnu, ustrojivši snažnu i respektabilnu vojsku koja je uvijek brojila između sto pedeset i dvjesto tisuća ljudi. Njezin poseban segment bila je tzv. „crna četa“ ili „crna vojska“ na čelu sa zapovjednikom Johannom Haugwitzom. Ta je formacija imala oko šest tisuća odlično opremljenih, izvježbanih i dobro plaćenih ratnika, koji su kralju i njegovom kraljevstvu uvijek bili na raspolaganju. Korvin je posebno vodio računa o vojnicima, znajući da je jaka vojska jamac očuvanju kraljevstva. I on sam je imao popriličan vojnički dar koji je, nažalost, vrlo često morao dokazivati. Osim sa Fridrikom III. ratovao je i protiv češkog kralja Vladislava, Mlečana, Austrije te protiv Turaka, kojima je nakon pada Bosne uspio preoteti dio teritorija i 1463. osnovati Jajačku i Srebreničku banovinu, čime je zaustavio njihovo napredovanje i prodor u Slavoniju. Godine 1485. na čelu svoje vojske ulazi u Beč i osvaja prijestolnicu Habsburga, te se proglašava austrijskim vojvodom.
Uz financijske i vojne, tijekom vladavine je proveo i zakonodavno-upravne reforme. Njegova je država organizirana potpuno centralistički i kao takva je bila prva u srednjoj Europi. Vladao je autokratski, sâm donoseći zakone, a sabori su samo potvrđivali njegove odluke. Od svog je budimskog dvora učinio humanističko središte, te kao veliki poklonik znanosti i umjetnosti izdašno je pomagao njihov razvoj. U Budimu je osnovao i glasovitu „Bibliothecu Corvinianu“, knjižnicu u kojoj su bila pohranjena najznamenitija djela humanističkih znanosti, a od 1471. do 1490. godine prikupljeno je gotovo pet tisuća naslova iz svih znanstvenih područja.
Iako se ženio dva puta, zakonitih potomaka nije imao. Prva supruga Katarina, kći češkog kralja Jurja Podjebradskog, umrla je na porodu 1464. godine. Ponovno se oženio 1476., ovaj puta s Beatricom Aragonskom, kćeri napuljskog kralja Ferdinanda, ali ni u tom braku nije bilo djece. Imao je samo nezakonitog sina Ivana, rođenog iz prolazne veze sa Barbarom Edelpack. Ivan Korvin kasnije je postao slavonskim hercegom i hrvatskim banom, davši banskoj časti pravu vrijednost, shvaćajući veliki značaj hrvatskih banova u tim turbulentnim vremenima.

Kralj Matija je bio vrlo obrazovan čovjek. Govorio je latinski, njemački, češki, mađarski, slovački, talijanski i hrvatski jezik. Okružio se humanistima i učenim ljudima, među kojima je bio i veliki hrvatski diplomat, pjesnik, biskup i ban Ivan Česmički. U Matijino je vrijeme u Senju otvorena i prva tiskara, pa je Hrvatima kralj ostao u prilično pozitivnom sjećanju. Iako je ograničio vlast velikaških obitelji, posebno kada je Frankopanima 1469. uzeo Senj, nikada nije dirao u nijednu hrvatsku povlasticu.
Kralj Matija Korvin umro je 6. travnja 1490. u Beču, a na hrvatsko-ugarskom ga je prijestolju naslijedio češki kralj Vladislav II. Jagelović.

Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin u drugoj se polovici XV. stoljeća odlučio po drugi puta oženiti i osigurati nasljednika tada vrlo moćnom kraljevstvu. Njegova prva supruga Katarina, kći češkog kralja Jurja Podjebradskog, umrla je na porodu zajedno s djetetom. Iako je Matija imao izbvanbračnog sina Ivana, rođenog iz veze s bečkom građankom Barbarom Edelpeck, želio je kraljevstvu ostaviti zakonitog nasljednika prijestolja. Izabrao je aragonsku lozu i ušao u srodstvo s napuljskim kraljem Ferdinandom I., uzevši njegovu kći Beatricu za suprugu. Tada nije znao da aragonska princeza neće moći imati djece i da će ta činjenica nakon njegove smrti izazvati velike borbe nekoliko pretendenata za dolazak na čelo hrvatsko-ugarskog kraljevstva.

Beatrica Aragonska rođena je u Napulju 14. studenog 1457. godine. Od djetinjstva odgajana da je milošću Božjom predodređena biti vladaricom, princeza nikada nije htjela pristati na ništa manje od toga. Uvijek je sanjala biti kraljicom velikog i moćnog kraljevstva, a upravo joj je to kralj Matija mogao pružiti. Par se vjenčao 15. rujna 1476., a 12. prosinca iste godine Beatrica je u Stolnom Biogradu okrunjena za hrvatsko-ugarsku kraljicu. Mlada i izuzetno lijepa, od početka je imala veliki utjecaj na svog četrnaest godina starijeg supruga, a samim time i na državnu politiku. Kraljevski dvor u Budimu pretvorila je u “mali Napulj” dovodeći cijelu svitu – uglavnom talijanskih – književnika, umjetnika raznih profila i učenjaka, pa je proglašena mecenom znanosti i umjetnosti.

Godine u braku su prolazile, a Matijina najveća želja da dobije zakonitog potomka nije se ostvarivala, te je on počeo pripremati teren kako bi hrvatsko-ugarsko prijestolje osigurao svom nezakonitom sinu Ivanu Korvinu. Beatrica je shvatila da će u tom slučaju nakon kraljeve smrti biti samo suvladar, a to nikako nije željela dopustiti. Preko svog je oca Ferdinanda I. na sve načine vršila pritisak na Matiju da nju proglasi jedinom nasljednicom prijestolja, a posredstvom pojedinih ljudi iz Ugarske pokušala je dokazati kako je stari običaj da upravo udovica nakon kraljeve smrti upravlja kraljevstvom sve do eventualne ponovne udaje. Zbog te je svoje nezasitne želje za vlašću sve više postajala omražena. I u Ugarskoj i u Hrvatskoj doživljavana je kao beskrupulozna manipulatorica i najveći krivac što kralj Matija svoga sina, pa makar i nezakonitog, nije uspio dovesti na prijestolje.

Nakon Matijine smrti 1490. godine, hrvatsko-ugarsko kraljevstvo je oslabljeno, velikim dijelom i zato što nije bilo regulirano pitanje nasljedstva. Temeljem raznih ugovora koje je Matija Korvin za života potpisao, prvenstveno zbog očuvanja mira i ne sumnjajući da će imati zakonitog potomka, pravo na hrvatsko-ugarsku krunu polagali su njemački car Maksimilijan, češki kralj Vladislav II. i njegov mlađi brat Ivan Albert. Beatrica je svim silama željela ostati kraljicom, pa se ponudila za ženu Maksimilijanu Habsburškom, ali ju je on odbio. Tada je odlučila stati na stranu kandidata Vladislava II. Jagelovića, češkog kralja. Posljednja perfidnost koju je učinila bila je da s njim sklopi tajni brak, a Vladislav je na to pristao samo kako bi osigurao krunu. Nakon što je postao kraljem u potpunosti je negirao bilo kakvu bračnu zajednicu ili zaruke s Beatricom. Znajući da ona ne može imati djecu, vodeći ljudi hrvatsko-ugarskog kraljevstva stali su na stranu novoga kralja jer nisu željeli ni sebi ni državi priuštiti ponovne borbe za prijestolje bez zakonitog nasljednika tog istog prijestolja. Kako bi razriješili spor i Beatrica i Vladislav obratili su se papi Aleksandru VI., a on je 1495. godine poništio brak.

Beatrica Aragonska, financijski i moralno uništena, morala je napustiti Ugarsku. Vratila se u Napulj gdje je i umrla 13. rujna 1508. godine. Koliko je privlačila ljude svojom istaknutom ljepotom i erudicijom, toliko ih je odbijala gotovo bolesnim vlastohlepljem. Navodno je pokopana u kraljevskom plaštu i sa žezlom, simbolima vladarske moći, kako bi zauvijek mogla ostati kraljicom i vladaricom.