SANDRA SKANDERLIĆ

(18.7.1552.-20.1.1612.)

RUDOLF II. HABSBURŠKI

Hrvatsko-ugarski kralj od 1572. i rimsko-njemački car od 1576., Rudolf II. Habsburški na prijestolje je stupio nakon očeve smrti 1576. godine. Tada je imao dvadeset četiri godine i obvezu preuzimanja tri europske krune eskivira tako što mlađem bratu Ernestu prepušta namjesništvo u Ugarskoj i Hrvatskoj, a stricu Karlu sva vojna pitanja i borbu protiv tada vrlo aktivnih Turaka. Kao jedini Habsburgovac koji je sjedište imao u Pragu, Rudolf se zatvorio u dvor na Hradčanima te ga vrlo rijetko napuštao. Rano djetinjstvo proveo je kod ujaka, španjolskog kralja Filipa II., kojega su nazivali “najkatoličkijim Veličanstvom”, pa je Rudolf odgajan pod paskom fanatičnog vjernika, teško kasnije prihvatio činjenicu da u kraljevstvu kojim vlada ima i protestanata prema kojima je bio dosta nesnošljiv. U prvim godinama vladanja državnički poslovi su ga možda i zanimali, ali kasnije se potpuno izolirao i od svojih dužnosti i od većine ljudi koji su ga okruživali. Najviše vremena provodio je u laboratoriju ili praškoj zvjezdarnici. Interesirao se za astronomiju, prirodne znanosti i alkemiju, a horoskopima i astrologijom je bio doslovno opsjednut. Govorio je njemački, španjolski, francuski, češki talijanski i latinski jezik te je imao vrlo veliko opće obrazovanje. Iako je raspolagao skromnim financijskim sredstvima, na dvoru je uzdržavao umjetnike i znanstvenike raznih profila i usmjerenja. Kao potpuno atipičan vladar, nije uživao u gozbama i plesovima kao njegovi prethodnici i nasljednici, već u šetnjama po sobama dvorca punim slika vrhunskih umjetnika kao što su bili Tizian i veliki Leonardo da Vinci. Skupljao je sve što se moglo; od starog novca, satova, vojne opreme do umjetničkih djela neprocjenjive vrijednosti, a bavio se čak i izrađivanjem predmeta od stakla te se smatra začetnikom češke staklarske proizvodnje. Stoga nije nimalo čudno što je upravo Rudolf II. Česima bio i ostao najdraži Habsburgovac.

Rudolf II. Habsburški nikada se nije ženio, kao što nikada nije ozbiljno niti vladao, pa se uvelike počelo spekulirati o njegovom nasljedniku. Psihičko rastrojstvo, kojemu je sve više naginjao, s vremenom je postajalo očitije, a manifestiralo se u nepodnošljivoj autokraciji. Sve je češće bio depresivan i apatičan. Postao je nesposoban vladati sam sobom, a kamoli kraljevstvom pa je njegov drugi brat Matija, cijeli život nezadovoljan što je “samo treći sin”, iskoristio Rudolfovu bolest i 1607. godine oružjem i vojskom prisilio kralja da mu preda vlast u Ugarskoj, Austriji, Hrvatskoj i Moravskoj. Slijedeće je godine i službeno postao hrvatsko-ugarskim kraljem kao Matija II.

Povijest na našim prostorima Rudolfa II. Habsburškog zabilježila je kao hrvatsko-ugarskog kralja u čijem su kraljevstvu svi kraljevali više nego sam kralj. Umro je 20. siječnja 1612. godine osamljen, tužan i zaboravljen.

MAKSIMILIJAN II. HABSBURŠKI

Maksimilijan II. Habsburški bio je sin Ferdinanda I. i Ane Jagelović Habsburg. Kada je 1564. postao hrvatsko-ugarskim kraljem imao je trideset sedam godina, dakle vladar je postao u dobi koja je trebala jamčiti zrelost, ali i hrabrost, te su Njemačko Carstvo, Austrija, Ugarska, Hrvatska i zemlje češke krune s pravom od njega puno očekivali . Isto tako poznato je da su Habsburgovci odgajani u strogom katoličkom duhu, a Maksimilijan je bio jedan od rijetkih koji je podržavao luterane i naginjao protestantizmu, pa su se i oni nadali poboljšanju svog položaja pod njegovom vladavinom. Međutim, Maksimilijan je po dolasku na prijestolje izjavio: “Nisam ni katolik, ni protestant, već kršćanin!”, pa je tako diplomatski izbjegao stavljanje na bilo čiju stranu. Protestantizam je vrlo vjerojatno ispunio njegova duhovna očekivanja, ali politička sigurno nije te je službeno ipak opstao vjeran Katoličkoj crkvi.

Maksimilijan II. bio je izuzetno obrazovan čovjek, realan i pragmatičan sa istančanim senzibilitetom prema svojim podanicima. Jedna od njegovih rečenica koju je često ponavljao bila je: “Vladar mora biti velikodušan”. Međutim, podanici ga nisu pretjerano cijenili zbog jedne njegove karakteristike koja u ona burna vremena nikako nije bila poželjna. Naime, Maksimilijan je uvijek bio neodlučan i nikada nije jasno formulirao svoje stavove. Očitovalo se to u njegovoj defenzivnoj i nedefiniranoj politici prema Turcima i njihovim osvajanjima, te u vrijeme izbijanja bune hrvatsko-slovenskih seljaka 1573. godine. Upravo je njegova neodlučnost i mlaka reakcija na događaje u praksi bila pogubna. Maksimilijan nije bio ni vojnik ni ratnik. Grozio se bilo kakvih sukoba, pa je sve pokušao rješavati sporazumima i dugoročnim dogovorima o miru. Sukladno tome s Turcima je 17. veljače 1568. sklopio osmogodišnje primirje, ali su do tada već mnoga, strateški važna područja za Hrvatsku pala pod tursku vlast. Hrvatsko Kraljevstvo se uspjelo održati samo zahvaljujući njegovu bratu, nadvojvodi Karlu, te hrvatskim banovima Petru Erdodyju, Jurju Draškoviću, Franji Frankopanu Slunjskom i Gašparu Alapiću. Upravo je Juraj II. Drašković bio jedan od najpouzdanijih kraljevih ljudi. Kada su ugarski velikaši pod vodstvom erdeljskog vojvode Ivana Sigismunda Zapolje skovali urotu protiv njega, biskup i ban Drašković bio je taj koji je Maksimilijanu otkrio zavjeru. Koliko je vladar poštovao hrvatskoga bana govori i to što mu je darovao na uživanje Trakošćan, grad koji je postao sinonim za obitelj Drašković te njihovo sjedište. Očito je Maksimilijan držao do Hrvata jer je uz već spomenutog Draškovića i Antuna Vrančića posebno cijenio imenovavši ga svojim namjesnikom u Ugarskoj. Vladavina Maksimilijana II. obilježena je još jednim značajnim događajem. Bila je to bitka za grad Siget godine 1566. u kojoj je poginuo jedan od najpoznatijih hrvatskih ratnika – Nikola Šubić Zrinski. Upravo je u tom slučaju do izražaja došla kraljeva neodlučnost i nerazumijevanje ratnih prilika u turbulentnim vremenima. Kralj nije smatrao potrebnim poslati pomoć opkoljenoj tvrđavi, a Nikola Šubić Zrinski nije se htio predati bez borbe. Kralj je izgubio Siget, a Nikola život.
Maksimilijan II. Habsburški vjerojatno bi bio dobar vladar u nekim drugim okolnostima i mirnijim vremenima. Ovako ga nisu previše voljeli ni u Njemačkom Carstvu ni u Ugarskoj, a Hrvatska se našla u gorem položaju nego u vrijeme vladavine njegova oca Ferdinanda I., pa su svi više cijenili njegovu mlađu braću Ferdinanda Tirolskog i Karla Štajerskog. Umro je 12. listopada 1576. godine u Regensburgu, a na hrvatsko-ugarskom prijestolju naslijedio ga je njegov najstariji sin Rudolf II.