SANDRA SKANDERLIĆ

(18.12.1863.-28.6.1914.) 

FRANJO FERDINAND HABSBURŠKI

Austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand Karlo Ludovik Josip, najstariji sin princeze Marije Annunziate Bourbonske i Karla Ludovika, mlađeg brata austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Franje Josipa I. Habsburškog, rođen je u Grazu 18. prosinca 1863. godine. Svoje je ambicije usmjerio prema vojnoj karijeri, ali jedan tragičan događaj u užoj obitelji potpuno mu je promijenio život. Naime, krajem siječnja 1889. austrijski prijestolonasljednik Rudolf Habsburški, jedini sin cara Franje Josipa I. i Elizabete Bavarske, ubio je svoju ljubavnicu, a onda i sebe uzrokujući time promjenu u nasljeđivanju krune. Nakon Rudolfove smrti drugi po redu zakoniti nasljednik prijestolja postao je carev mlađi brat Karlo Ludovik, otac Franje Ferdinanda, koji se odmah odrekao tog prava i ono je automatski prešlo na njegovog sina.

Ubrzo nakon što je postao presumptivan nasljednik krune, Franjo Ferdinand počinje iznositi svoje političke stavove i nastojanja koji nisu bili s oduševljenjem prihvaćeni u određenim dvorskim i političkim krugovima tadašnje Austro-Ugarske. Dualističko je carstvo želio pretvoriti u trojnu monarhiju koja bi u konačnici obuhvaćala i tzv. „kraljevstvo slavenskih naroda“, čemu su se žestoko usprotivili Mađari, a uskoro i Srbi, koji u tako organiziranoj državi nisu vidjeli svoju budućnost. Osim ove političke, još je jedna odluka Franje Ferdinanda izazvala nezadovoljstvo, pa i ustavnu krizu. Bio je to njegov brak s češkom groficom Sofijom Chotek, koja po regulama dinastije Habsburg nije bila dostojna dobiti titulu carice ili kraljice, jer njeno porijeklo ne potječe od niti jedne vladarske kuće. Franjo Ferdinand se usprkos tome 1900. godine oženio groficom i s njom imao troje djece: kćer Sofiju te sinove Maksimilijana i Karla.

U lipnju 1914. budući je vladar odlučio prisustvovati vojnim vježbama koje su se održavale u Bosni i Hercegovini, unatoč upozorenjima da njegova nazočnost neće biti dobro prihvaćena. Po dolasku u Sarajevo na njega je pokušan atentat bombom, koji nije uspio, ali samo pola sata kasnije zajedno sa suprugom Sofijom ubijen je hicima iz pištolja Gavrila Principa.

Iako u Austro-Ugarskoj zbog svoje samovolje i nesklonosti kompromisima nije bio pretjerano omiljen, smrt Franje Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. imala je dalekosežne posljedice i bila neposredan povod za početak Prvog svjetskog rata. Nakon atentata posmrtni ostaci nesuđenog prijestolonasljednika i njegove supruge Sofije, po oporuci i osobnoj nadvojvodinoj želji, sahranjeni su u njihovom obiteljskom austrijskom dvorcu Artstetten.

(18.7.1552.-20.1.1612.)

RUDOLF II. HABSBURŠKI

Hrvatsko-ugarski kralj od 1572. i rimsko-njemački car od 1576., Rudolf II. Habsburški na prijestolje je stupio nakon očeve smrti 1576. godine. Tada je imao dvadeset četiri godine i obvezu preuzimanja tri europske krune eskivira tako što mlađem bratu Ernestu prepušta namjesništvo u Ugarskoj i Hrvatskoj, a stricu Karlu sva vojna pitanja i borbu protiv tada vrlo aktivnih Turaka. Kao jedini Habsburgovac koji je sjedište imao u Pragu, Rudolf se zatvorio u dvor na Hradčanima te ga vrlo rijetko napuštao. Rano djetinjstvo proveo je kod ujaka, španjolskog kralja Filipa II., kojega su nazivali “najkatoličkijim Veličanstvom”, pa je Rudolf odgajan pod paskom fanatičnog vjernika, teško kasnije prihvatio činjenicu da u kraljevstvu kojim vlada ima i protestanata prema kojima je bio dosta nesnošljiv. U prvim godinama vladanja državnički poslovi su ga možda i zanimali, ali kasnije se potpuno izolirao i od svojih dužnosti i od većine ljudi koji su ga okruživali. Najviše vremena provodio je u laboratoriju ili praškoj zvjezdarnici. Interesirao se za astronomiju, prirodne znanosti i alkemiju, a horoskopima i astrologijom je bio doslovno opsjednut. Govorio je njemački, španjolski, francuski, češki talijanski i latinski jezik te je imao vrlo veliko opće obrazovanje. Iako je raspolagao skromnim financijskim sredstvima, na dvoru je uzdržavao umjetnike i znanstvenike raznih profila i usmjerenja. Kao potpuno atipičan vladar, nije uživao u gozbama i plesovima kao njegovi prethodnici i nasljednici, već u šetnjama po sobama dvorca punim slika vrhunskih umjetnika kao što su bili Tizian i veliki Leonardo da Vinci. Skupljao je sve što se moglo; od starog novca, satova, vojne opreme do umjetničkih djela neprocjenjive vrijednosti, a bavio se čak i izrađivanjem predmeta od stakla te se smatra začetnikom češke staklarske proizvodnje. Stoga nije nimalo čudno što je upravo Rudolf II. Česima bio i ostao najdraži Habsburgovac.

Rudolf II. Habsburški nikada se nije ženio, kao što nikada nije ozbiljno niti vladao, pa se uvelike počelo spekulirati o njegovom nasljedniku. Psihičko rastrojstvo, kojemu je sve više naginjao, s vremenom je postajalo očitije, a manifestiralo se u nepodnošljivoj autokraciji. Sve je češće bio depresivan i apatičan. Postao je nesposoban vladati sam sobom, a kamoli kraljevstvom pa je njegov drugi brat Matija, cijeli život nezadovoljan što je “samo treći sin”, iskoristio Rudolfovu bolest i 1607. godine oružjem i vojskom prisilio kralja da mu preda vlast u Ugarskoj, Austriji, Hrvatskoj i Moravskoj. Slijedeće je godine i službeno postao hrvatsko-ugarskim kraljem kao Matija II.

Povijest na našim prostorima Rudolfa II. Habsburškog zabilježila je kao hrvatsko-ugarskog kralja u čijem su kraljevstvu svi kraljevali više nego sam kralj. Umro je 20. siječnja 1612. godine osamljen, tužan i zaboravljen.