SANDRA SKANDERLIĆ

(24.8.1530.)

ORATIO AD RESPONSIO

 Govor kneza Vuka Frankopana Brinjskog na njemačkom državnom saboru u Augsburgu, kojemu je bio nazočan car Karlo V. Habsburški, o teškom položaju Hrvatskog Kraljevstva izloženog stalnim turskim napadima. 

„Gledajte dakle i razmislite, presvijetli care i vi knezovi Rimskoga Carstva, ima li na čitavom svijetu sličan narod koji bi kroz tako dugo vrijeme, moren od tolike nevolje, ustrajao u vjeri kršćanskoj? Mogli bi nam spočitnuti: zašto se niste borili za domovinu i slobodu svoju? Nitko ne može ustvrditi da se nismo muževno branili. Evo već je osamdeset godina minulo što se neprestano borimo: koji put održali smo pobjedu, a koji put smo ljuto stradali ne mogavši odoljeti jačoj sili, koja je oborila Grčko Carstvo, Bosansko Kraljevstvo, te svladala Bugarsku, Srbiju i Albaniju. A što se netom dogodilo prebogatoj Ugarskoj? Sve je turska sila svladala, samo Hrvatske nije posve osvojila! Ali mi toga dulje podnijeti ne možemo. Na vas se obraćamo, care i knezovi, i jer vas zapada veća briga za obranu kršćanstva, i jer se već zlo i pogibelji primiču vašim nasljednim zemljama. Ako ne dobijemo pomoći, mi preko zime u svojim sjedištima ostati ne možemo, nego ćemo se ili nezasitnom zmaju podvrći ili po čitavom svijetu razasuti. Promisli, care, kako ćeš Bogu položiti račun radi propasti tolikih duša!“

(oko 1625.-16.11.1673.)

ANA KATARINA FRANKOPAN ZRINSKI

Hrvatska banica, književnica i grofica Ana Katarina Frankopan Zrinski rođena je oko 1625. u Bosiljevu iz drugog braka krajiškog zapovjednika Vuka II. Krste Frankopana Tržačkog i Njemice Uršule Innhofer. Temeljno i osnovno obrazovanje stekla je u roditeljskom domu, prvenstveno zahvaljujući očevoj bogato opremljenoj knjižnici, a uz njemački jezik koji je naučila od majke, služila se talijanskim, latinskim i mađarskim. Krajem listopada 1641. u Karlovcu se udaje za tada dvadesetogodišnjeg Petra Zrinskog, prijatelja i suborca svoga oca, te u tom braku rađa četvoro djece: sina Ivana Antuna i kćeri Jelenu, Juditu Petronilu i Zoru Veroniku.

Ana Katarina nije se, kao većina žena onoga doba, zadovoljila samo pasivnim promatranjem događaja već se zajedno sa suprugom Petrom i polubratom Franom Krstom Frankopanom aktivno uključila u protuhabsburški pokret, vodeći tajne pregovore o potencijalnom savezništvu sa Gremonvilleom, francuskim poslanikom kralja Luja XIV. u Beču. Osim politikom bavila se i književnošću, pa je 1660. napisala, a 1661. u Veneciji i objavila molitvenik Putni tovaruš, zbirku molitvi koja se smatra jednim od najcjenjenijih djela hrvatske književnosti XVII. stoljeća.

Nakon sloma Zrinsko-Frankopanske urote za groficu Anu Katarinu i njezinu djecu dolazi teško i neizvjesno vrijeme stradanja, progona i uhićenja. Bečke joj vlasti temeljito pljačkaju i oduzimaju imovinu, a nju i najmlađu kćer Zoru Veroniku 1670. interniraju iz Čakovca te šalju prema Austriji. Majka i kći zajedno su držane zatočene do veljače 1672., kada ih nasilno razdvajaju, odvodeći Zoru Veroniku k sestrama uršulinkama u Celovec, a Anu Katarinu u samostan dominikanki u Graz. Čitavo vrijeme zatočeništva banica se bezuspješno raspitivala o sudbinama supruga Petra Zrinskog i sina Ivana Antuna o kojima ništa nije znala. Odgovor nije dobila, a Petrovo oproštajno pismo, napisano dan prije dekapitacije, nikada nije primila. Tri godine nakon odvođenja iz Čakovca, 16. studenog 1673., fizički i psihički potpuno slomljena banica i grofica umire u dominikanskom samostanu u Grazu, gdje je navodno i pokopana.

Anu Katarinu Frankopan Zrinski i danas se percipira kao odlučnu i hrabru ženu koja se nije libila uključiti u borbu za domovinu i svu odgovornost za neuspjelu protuhabsburšku urotu hrvatskih i ugarskih velikaša tijekom istrage preuzeti na sebe. Osim pisanja, prevođenja i sudjelovanja u kulturnom životu Hrvatske onoga vremena, aktivno se involvirala i na političkom polju te time zasluženo postala jednom od najistaknutijih žena u hrvatskoj povijesti.