SANDRA SKANDERLIĆ

BARTOLOMEJSKA NOĆ

Događaj koji je u velikoj mjeri obilježio XVI. stoljeće i regentstvo francuske kraljice Katarine Medici bila je krvava Bartolomejska noć.
Katolkinja Katarina nije imala razumijevanja za sve očitije širenje protestantizma u Francuskoj, pa je hugenote, inače nositelje protestantske ideje u svojoj zemlji, odlučila onemogućiti u njihovom djelovanju na najgori mogući način – ubijanjem. Kao regentica kraljevstva bez pristanka zakonitog kralja, sina Karla IX., nije mogla u potpunosti izvršiti svoj plan. Na kraju je, uz svesrdnu pomoć katoličkih svećenika i pape osobno, uspjela ishoditi Karlov blagoslov za uništenje hugenota, uvjerivši ga da su oni u stanju dovesti u pitanje čak i opstanak prijestolja. Njena fanatična želja za isključivo katoličkom Francuskom kulminirala je sredinom kolovoza 1572. godine, a bila je realizirana u tri segmenta.
Prvi dio bila je tzv. “krvava svadba” Margarete Valois, Katarinine kćeri, i Henrika Navarskog. Ona je bila katolkinja, a on hugenot. Drugi dio bio je atentat na admirala Gasparda de Colignyja, inače vođu hugenota, a treći dio bio je sam pokolj francuskih protestanata te kobne noći. Hugenoti su bili pristalice reformacije u Francuskoj od 16. do 18. stoljeća i podržavali su učenje Jeana Calvina, francuskog kršćanskog vjerskog reformatora, koji se ogradio od katolicizma, tj. protestirao je protiv odluka Katoličke crkve iz čega je i izveden naziv protestanti.
Naime, admiral Coligny bio je savjetnik Karla IX., koji je na sve načine mladoga kralja pokušao pridobiti na stranu hugenota, tj. kalvinizma uopće. Koliko je u tome uspio, govori i činjenica da je upravo Karlo IX. svoju sestru Margaretu obećao Henriku Navarskom, jednom od protestantskih prvaka, pritom izjavivši: “… da Margaretu ne zaručuje samo za Henrika, nego je u njegovoj osobi daje svim francuskim hugenotima”. Svadba je zakazana za 18. kolovoza 1572. u Parizu i tada na scenu stupa Katarina, koja je u dogovoru sa vođama katolika – vojvodom Henrikom Guiseom i mladim princem Henrikom Valoisom – svatove odlučila iskoristiti za konačan obračun s hugenotima. Plan je bio da se odjednom riješi problem vjerskih sukoba između katolika i protestanata u Francuskoj. Znajući da će mladoženjini prijatelji – svi viđeniji hugenoti – doći u Pariz, pala je odluka da se problem riješi na najjednostavniji način kada će svi biti na okupu. Vjerojatno je u tome veliku ulogu odigrala i taština Katarine Medici, jer je bilo neshvatljivo da joj sin više sluša savjete heretika Colignyja nego vlastite majke.
Plan je uspješno zadržan u tajnosti, pa su hugenoti, ništa ne sluteći u velikom broju došli u Pariz na zakazano vjenčanje. Sada su na svoju stranu još samo trebali pridobiti mladoga kralja Karla IX. Taj su zadatak prepustili kraljici majci.

(23.8.1754.-21.1.1793.) 

LUJ XVI. FRANCUSKI

Luj August, francuski prijestolonasljednik iz dinastije Bourbon i budući kralj Francuske kao Luj XVI., bio je krupan, sramežljiv i nespretan dječak. Njegov otac Luj, nesuđeni francuski kralj, umro je kada je malome dofenu bilo jedanaest godina, a majka Marija Josipa Saksonska ni pune dvije godine kasnije. Tako je o Luju skrb preuzeo njegov djed, tada aktualni francuski kralj Luj XV., koji se više bavio svojim ljubavnicama, po kojima je postao poznatiji nego po vladavini, te za budućeg kralja nije imao previše vremena. Luj XVI. imao je još dva brata, koji će kasnije postati francuski kraljevi Luj XVIII. i Karlo X., te dvije sestre Klotidu i Elizabetu.

U svibnju 1770. Luj XVI. oženio se Marijom Antonijom Austrijskom, kćerkom hrvatsko-ugarske kraljice Marije Terezije, iako je Francuska u prošlosti uvijek bila na strani Pruske, najvećeg neprijatelja Habsburškog carstva u to vrijeme.

Kada je 10. svibnja 1774. Luj XV. umro, dvadesetogodišnji nasljednik prijestolja odmah se našao u nezahvalnoj situaciji. Naime, na površinu je isplivala sva rastrošnost njegovih prethodnika: “Kralj Sunca” – Luja XIV. – i njegovog djeda, netom preminulog kralja. Francuska se našla u teškoj financijskoj krizi, te mlađahni vladar shvaća da je prioritet provesti reformu monetarnog sustava. Zbog toga je vratio prava parlamentu bez kojega nije mogao poduzeti takvu akciju. Ta odluka na kraju će se pokazati kobnom i za njega osobno i za francusku monarhiju. Iako je posjedovao vladarske kvalitete, njegova neodlučnost i popustljivost u prvi je plan gurnula Mariju Antoniju, francusku kraljicu i suprugu, koja polako preuzima vlast i nad podanicima i nad samim kraljem.

Iz najbližeg kraljevog okruženja micala je ljude koji joj nisu odgovarali, a dala je zatvoriti čak i francuskog kardinala. Zbog teških financijskih prilika ministar Turgot predlaže kralju drastičnu štednju i novi porezni sustav. Luj XVI. ga u početku podržava, ali kasnije popušta Mariji Antoniji i visokom plemstvu, te ga 1776. godine smjenjuje s ministarskog položaja.

Agonija traje još tri godine kada Francuska dolazi pred konačni financijski slom i neizbježni bankrot, pa je Luj primoran sazvati Generalne staleže, koji zasjedanje započinju u svibnju 1789. godine. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja stabilizacije stanja u Francuskoj počinje revolucija. Osvaja se Bastilja, ukida feudalni sustav i donosi se deklaracija o pravima čovjeka. U listopadu 1789. Narodna skupština i kralj u potpunosti dolaze pod utjecaj i kontrolu radikalnih masa i Luj XVI. je već nekoliko mjeseci samo ustavni vladar.

Revolucija je već u punom jeku, ali kralj još uvijek pokušava ostati na svom položaju. Za razliku od njega, kraljica Marija Antonija ima samo jednu želju: što prije pobjeći u Austriju. Definitivnu podršku još ono malo ljudi oko njega, Luj XVI. gubi 1791. kada je uhvaćen na pokušaju bijega iz zemlje, nakon čega više nije ništa drugo nego izdajnik.

Iduće godine Konvent ruši monarhiju i 21. rujna 1792. proglašava Republiku. U međuvremenu Francuska objavljuje rat Austriji zbog pokušaja Leopolda II. Habsburškog, brata Marije Antonije, da uz pomoć pruske vojske vrati Luja XVI. na vlast. Namjera nije uspjela i sudbina francuskog kraljevskog para bila je zapečaćena. Konvent proglašava Luja XVI. izdajnikom i osuđuje ga na giljotinu. Presuda je izvršena u Parizu 21. siječnja 1793. godine

Njegova žena, Marija Antonija, pogubljena je u listopadu iste godine, dok im je sin Luj Karlo Francuski ili Luj XVII. umro u tamnici 1795. godine. Jedino je njihova kćer Marija Terezija nakratko bila francuska kraljica udavši se za Luja XIX., koji je ubrzo abdicirao i bio prisiljen emigrirati u Englesku.

Luju XVI. presudio je vlastiti narod. Jedan od vođa revolucije Maximilien Francois Maria Isidor de Robespierre, koji usput rečeno i sam godine 1794. završava život pod najgorim francuskim izumom u povijesti – giljotinom, rekao je: “Luj XVI. mora umrijeti da bi Francuska mogla živjeti.”