SANDRA SKANDERLIĆ

Naime, vijest o osudi iz Zagreba snažno je potresla cjelokupno seljaštvo u Hrvatskoj i Sloveniji. Počeli su se masovno naoružavati i seljačka se buna širila sve većom brzinom. Sveopća pobuna započela je 28. siječnja 1573. i ubrzo se proširila Hrvatskim zagorjem, Kranjskom i Štajerskom. Njihovi ciljevi – ukidanje feudalizma i preuzimanje vlasti u političkom smislu – bili su sve bliži. Međutim, tada se dogodilo nešto što seljaci nisu predvidjeli. Žumberački uskoci, dobro naoružani i iskusni vojnici na koje su računali, nakon kraćega oklijevanja stavili su se na stranu feudalaca i njihova je vojska postajala sve brojnija. Odlučujuća bitka dogodila se 9. veljače 1573. kod Stubičkih Toplica. Kada je Matija Gubec saznao da im se kraljevi vojnici približavaju, odlučio se boriti do kraja, svjestan da će im ta bitka kod Stubice donijeti ili slobodu ili smrt. U početku su se seljaci hrabro borili, ali brojčana nadmoć i opremljenost oružjem svakako nisu bili na njihovoj strani te je poraz bio neminovan. Matija Gubec i Ivan Pasanac dovedeni su u Zagreb i pogubljeni na Markovom trgu.

Matija Gubec okrunjen je užarenom krunom i na kraju – kao najveći razbojnik – raščetvoren. Protiv ostalih zarobljenih vođa bune vođeni su procesi u Beču, Grazu, Ljubljani i Zagrebu, a iako je hrvatski ban Juraj Drašković pokušao spasiti Iliju Gregorića, i on je na inzistiranje Beča pogubljen. Franjo Tahi, kojega su svi vidjeli kao razlog i glavnog začetnika kmetske pobune i zato ga osuđivali, umro je samo nekoliko mjeseci nakon propasti seljačke bune. Pokopan je u župnoj crkvi sv. Trojstva u Donjoj Stubici pokraj supruge Jelene Zrinske.

(9.9.1493.)

Gotovo cijelo XV. stoljeće Osmanlije su konstantno i nemilice pljačkali i uništavali hrvatske zemlje, ali su im se Hrvati manje ili više uspješno odupirali kako bi sačuvali svoj teritorij. Tako je bilo sve do početka devedesetih godina spomenutog stoljeća, kada je isticalo sedmogodišnje primirje koje je sa sultanom Bajazidom ugovorio hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin. Njegovom smrću 1490. godine na prijestolje dolazi Vladislav II. Jagelović, a pravo na krunu Ugarske i Hrvatske polagali su još i njegov mlađi brat Ivan Albert i njemački car Maksimilijan Habsburški.

U to vrijeme i hrvatski su velikaši vodili međusobne borbe oko pojedinih posjeda. Bernardin Frankopan pokušao je vratiti grad Senj, koji je kralj Matija Korvin uzeo obitelji Frankopan, pa su hrvatski banovi Emerik Derenčin i Ivan Bot protiv njega podigli svoje čete.

I dok su Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo slabili unutrašnji sukobi, Turci su u kasno ljeto 1493. godine pod vodstvom Jakub-paše opljačkali i opustošili Štajersku, Kranjsku i Hrvatsko zagorje. Upravo je taj turski pljačkaški pohod uspio pomiriti hrvatske velikaše i ujediniti ih u nastojanju da umorne, brojčano inferiornije osmanlijske čete dočekaju kod Udbine na njihovom povratku u Bosnu, te pokušaju barem na neko vrijeme spriječiti približavanja i prodore Turaka prema granicama Ugarske, a posebno Hrvatske, što su oni u to vrijeme na dugačkom frontu vrlo često činili.

Hrvatsku vojsku tada je vodio ban Emerik Derenčin, čija je loša taktika doprinijela, a na kraju i presudila konačnom ishodu bitke. Većina velikaša nije bila suglasna s njegovom odlukom da se s Turcima sukobe na otvorenom polju, ali hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban u njoj je ustrajao do kraja.

Sukob je započeo ujutro 9. rujna 1493. godine i već za nekoliko sati hrvatske su snage potpuno poražene. Za ilustraciju je dovoljno reći kako su Turci doslovno predvidjeli svaki potez Emerika Derenčina i njegove vojske te su ih nekoliko puta uspjeli namamiti u zasjede, izvlačeći ih na ravnicu. Opkolivši ih sa svih strana Turci su hrvatskim snagama nanijeli teške gubitke i ubrzo okončali borbu u svoju korist.

Po pisanju ondašnjih suvremenika, ali i samih sudionika bitke, na Krbavskom polju izginuo je “cvijet hrvatskog plemstva”, između deset i trinaest tisuća ljudi. Od poznatijih velikaša život su izgubili Ivan Frankopan Cetinski, Mihajlo Pethkey, Juraj Vlatković, Petar Zrinski, te sin bana Derenčina. Rijetki su se uspjeli spasiti, a većina preživjelih odvedena je u zarobljeništvo. Među njima je bio i Emerik Derenčin, koji je odveden sultanu Bajazidu u Carigrad i na nepoznatom je mjestu umro samo nekoliko mjeseci nakon bitke.

Posljedice poraza na Krbavskom polju bile su dalekosežne i to ne samo u vojnom smislu. Došlo je do promjene demografske strukture stanovništva, a ni zemljopisno Hrvatska više nije bila ista. Svela se na “ostatke ostataka” i njezina se samostalnost gotovo potpuno urušila. Bez pomoći stranih vladara Hrvati se nisu mogli odupirati Turcima, pa je njihov ulazak u savez s Habsburzima 1527. godine, nakon bitke na Mohačkom polju i raspada Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva, bio samo logični slijed događaja.