SANDRA SKANDERLIĆ

(27.2.1397.) 

KRIŽEVAČKI SABOR

Posljednja dva desetljeća XIV. stoljeća u Hrvatskom su Kraljevstvu bila obilježena mnogobrojnim sukobima oko prijestolja što se posebno intenziviralo nakon smrti Ludovika I. Velikog u rujnu 1382. godine. Kako pokojni kralj nije imao muškog potomka, naslijedile su ga njegova kćer Marija i supruga Elizabeta Kotromanić, ali su na tron pretendirali i Karlo Drački, Ludovik Napuljski, te tadašnji Marijin zaručnik – kasnije suprug – Žigmund Luksemburški.

Iako je nakon Ludovikove smrti njegov daljnji rođak Karlo Drački 31.12.1385. godine okrunjen za kralja, već je nakon manje od dva mjeseca poslije krunidbe ubijen, pa je hrvatsko-ugarski kralj 1387. postao spomenuti Žigmund I. Luksemburški.

Taj turbulentan kraj četrnaestog stoljeća nije markiran samo unutrašnjopolitičkim previranjima nezadovoljnih velikaša, koji su nastojali detronizirati Žigmunda, nego su realnu opasnost konstantno predstavljali i tradicionalni neprijatelji Turci. Kralj je stoga odlučio okupiti vojsku te Osmanlije protjerati s Balkanskog poluotoka računajući kako će time, između ostaloga, osnažiti prijestolje i riješiti se uvijek prisutne latentne opasnosti gubitka vladarskog trona. Ovaj ambiciozni plan, međutim, doživio je potpuni krah u rujnu 1396. kod Nikopolja, gdje su Turci nanijeli težak poraz Žigmundovoj kršćanskoj vojsci. I premda se kralj uspio spasiti, u domicilnom kraljevstvu uopće nisu znali da li je preživio i hoće li se vratiti na prijestolje, a poraz kod bugarskog Nikopolja samo je učvrstio nastojanja jednog dijela hrvatskih i ugarskih velikaša da za novoga kralja izaberu Ladislava Napuljskog. Na čelu onih koji su pod svaku cijenu željeli promjenu na prijestolju bio je bivši hrvatski ban Stjepan Lacković, također jedan od sudionika nikopoljske katastrofe.

Žigmund I. Luksemburški u kraljevstvo se vratio početkom 1397. godine i za kraj veljače sazvao sabor u Križevcima na koji je Lacković, uz popratno pismeno kraljevo obećanje kako mu se ništa neće dogoditi, pozvan zajedno sa svojim istomišljenicima. Saborovanje je imalo svrhu razjasniti posljednje događaje i poslužiti kao platforma za pomirenje aktualnog kralja sa nezadovoljnim velikašima.

Vjerujući kraljevoj riječi, kao i mnogi u hrvatskoj povijesti prije i poslije njega, Lacković je čete i naoružanje ostavio dalje od mjesta održavanja sabora. U početku je sve bilo u redu, ali s vremenom je došlo do žestokog – prvo verbalnog, a potom i fizičkog – sukoba između Lackovićevih i kraljevih privrženika. Bivšeg su hrvatskog bana optužili za izdaju te na njega i njegovu konsterniranu pratnju podigli oružje i poubijali ih. Epilog ovog krvavog događaja bio je izbacivanje mrtvih tijela hrvatskih velikaša kroz prozor sabornice i ubojstvo još tridesetak Hrvata, koji su na vijest o pokolju krenuli u obračun sa Žigmundovim pristašama.

Nakon krvoprolića u Križevcima diljem Hrvatske i Bosne podignute su bune, pa se kralj sklanja u Ugarsku, akceptirajući činjenicu o mogućoj osveti mnogobrojnih Lackovićevih istomišljenika.

Križevački sabor bio je, nažalost, samo još jedan ogledni primjer kako su Hrvati kroz povijest ginuli pokušavajući jednog okrutnog apsolutističkog stranog vladara zamijeniti drugim, isto takvim, ili u nekim slučajevima još i gorim tuđinskim suverenom na čelu vlastitog kraljevstva.