SANDRA SKANDERLIĆ

(14.11.1838.-13.12.1881.) 

AUGUST šENOA

U zagrebačkoj Vlaškoj ulici 14. studenog 1838. godine rođen je August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa, hrvatski književnik, pjesnik, romanopisac i esejist. Njegov otac, pravim imenom Alois Schönoa bio je češkog, a majka Terezija Rabacs slovačkog podrijetla. Šenoa je obrazovanje započeo u rodnom gradu gdje 1857. maturira i upisuje studij prava, koji dvije godine kasnije bezuspješno pokušava nastaviti i završiti u Pragu. Neko vrijeme, kako bi osigurao nužnu egzistenciju, boravi u Beču sudjelujući u uređivanju dviju novina, da bi se 1866. konačno vratio u Zagreb. Novinarsku karijeru nastavlja prvo u listu Prozor, gdje participira svojim feljtonima i kazališnim kritikama, a nakon toga postaje urednikom Vijenca.

Šenoa je pisao od djetinjstva, počevši sa pjesmama na njemačkom jeziku, a svoj prvi povijesni roman Zlatarovo zlato objavljuje 1871., dvije godine kasnije iz tiska izlazi Prijan Lovro, a nakon toga još jedan povijesni roman Čuvaj se senjske ruke. Seljačku bunu, priču koja zorno dočarava pokušaj i želju hrvatskih i slovenskih seljaka za oslobođenjem od feudalnih okova objavio je 1877., a dvije godine kasnije Diogenes i Karanfil s pjesnikova groba. Pripovijetku Prosjak luka Šenoa je izdao 1879., te 1881. i roman Branka, težnju o potrebi obrazovanja i prosvjećivanja hrvatskog sela i ruralnih krajeva općenito. Posljednja je napisana nedovršena Kletva, a osim nabrojane proze pisao je i pjesme, uglavnom domoljubne i političke tematike.

August Šenoa je 1868. postao gradski bilježnik, pet godina kasnije zagrebački senator, a svoj je politički angažman ostvario kroz članstvo u Narodnoj stranci. Iste godine kada je preuzeo funkciju gradskog bilježnika oženio se Slavom Ištvanić i u braku s njom dobio šestoro djece. Umro je u Zagrebu 13. prosinca 1881. godine od posljedica upale pluća.

Šenoa se smatra pokretačem moderne književnosti u Hrvatskoj, a broj njegovih djela koja je napisao kroz dvadesetogodišnje razdoblje književnog djelovanja svrstava ga u red najangažiranijih hrvatskih pisaca devetnaestoga stoljeća.

(18.8.1450.-5.1.1524.) 

MARKO MARULIĆ

U Splitu je 18. kolovoza 1450. rođen, kako ga je nazvao Ivan Kukuljević „otac hrvatske književnosti“, Marko Marulić. Bio je najstariji od devetero djece Nikole i Dobrice Pečenić, plemićke obitelji koja je svoje hrvatsko prezime tijekom petnaestog stoljeća latinizirala u De Marulis ili Marulus.

Marko Marulić školovanje je započeo u rodnom gradu kao polaznik humanističke škole, a nakon njenog završetka odlazi na studij u Italiju. Bilo je to jedno od rijetkih Marulićevih izbivanja iz Splita, grada u čijem je javnom životu na prijelazu iz srednjeg u novi vijek aktivno sudjelovao.

Svakako najpoznatije djelo ovog književnika i humanista je Judita, ep napisan 1501. godine, nadahnut biblijskom junakinjom te aktualnošću onoga vremena i turskih osvajanja. Većina Marulićeva opusa inspirirana je vjerom i kršćanskom moralnom etikom, što ne začuđuje s obzirom na njegovu duboku religioznost, a jezici kojima se u svom stvaralaštvu najčešće služio bili su hrvatski, latinski i u manjoj mjeri talijanski. Osim kao autor mnogobrojnih pjesama, priča i epova bio je i prevoditelj talijanskih te latinskih djela na hrvatski jezik, dok je istovremeno njegova pisana riječ također prevođena na mnoge europske i svjetske jezike, pa je Marulić i danas najprevođeniji hrvatski pisac renesansno – humanističke provenijencije. Veliki uzor i nadahnuće bio mu je Erazmo Roterdamski, nizozemski filozof, književnik i humanist, koji se isto tako referirao kao veliki protivnik moralnog licemjerja i bio poznat kao jedan od začetnika humanizma u Europi.

Osim Judite, Marulić je objavio niz respektabilnih djela među kojima se ističu Pouke za dobar život po primjerima svetaca, Davidijana i Evanđelistar na latinskom, te još jedan humanizmom prožet biblijski ep Suzana, pisan na hrvatskom jeziku.

Marko Marulić umro je u rodnom gradu 5. siječnja 1524. godine te pokopan u splitskoj crkvi sv. Frane ispod nadgrobne ploče koju su postavili njegovi nasljednici.