SANDRA SKANDERLIĆ

(1.5.1620.-18.11.1664.) 

NIKOLA ZRINSKI

Nikola Zrinski, praunuk slavnoga Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog te sin hrvatskog ratnika Jurja i Magdalene Széchy, rođen je 1. svibnja 1620. u Čakovcu. Otac mu je umro kada je Nikola imao šest godina, a kako mu se majka Magdalena ponovno udala, brigu o njemu i mlađem bratu Petru preuzeli su skrbnici. Obojica braće od djetinjstva bivaju suočeni s ratnim okružjem i borbama protiv Turaka, koje su u to vrijeme bile vrlo intenzivne, pa nije čudno njihovo kasnije zanimanje za vojne znanosti.

Kada je Nikoli bilo deset godina odlazi u Graz, gdje boraveći u isusovačkom odgajalištu, završava humanističke znanosti, a četiri godine kasnije u Trnavi i retoriku. Nakon sedam godina izbivanja vratio se u domovinu i odmah priključio borbi protiv Turaka.

Prvi se puta vjenčao 17. rujna 1645. s Euzebijom Drašković, kćerkom grofa Gašpara. Nakon šest godina braka, u kojemu nisu imali djece, supruga mu je umrla te se Nikola 30. travnja 1652. ponovno ženi, ovaj put u Beču s barunicom Sofijom Löbl.

Car i kralj Ferdinand III. Habsburški u prosincu 1647. imenuje Nikolu hrvatskim banom, ali zbog niza okolnosti u tu je čast uveden tek 14. siječnja 1649. u Varaždinu. Banovanje Zrinskoga bilo je obilježeno neprestanim bitkama protiv turske vojske, ali i bunama koje su izbijale u Hrvatskoj. Dok je prema Turcima bio nemilosrdan, domaće je pobune pokušavao riješiti pregovorima, što su mu mnogi zamjerali tražeći da ih odlučno suzbije silom oružja.

U kolovozu 1664. vojska cara i kralja Leopolda I., koji je na hrvatsko-ugarskom prijestolju naslijedio Ferdinanda III., porazila je tursku vojsku kod sv. Godharda. Usprkos velikoj pobjedi, Leopold s Turcima potpisuje teško objašnjiv mir u Vašvaru. U tom je sporazumu, naime, stajalo da poraženi mogu zadržati sve teritorije koje su imali i prije rata, što je izazvalo nezadovoljstvo kako hrvatskih tako i ugarskih velikaša. Oni su taj dokument u potpunosti odbacili te se, pod vodstvom Nikole Zrinskog, odlučili udružiti i pobuniti protiv vlasti u Beču.

Tri mjeseca kasnije, međutim, Nikola više nije bio živ. Poginuo je 18. studenog 1664. godine u Kuršanečkom lugu kod Čakovca, u jednom bezazlenom lovu, pod vrlo čudnim i nikada razjašnjenim okolnostima. Navodno ga je ubio podivljali ranjeni vepar, ali se odmah nakon njegove smrti dalo naslutiti da je u tu neobjašnjivu pogibiju duboko umiješan bečki Dvor.

U braku sa Sofijom Marijom Löbl imao je kćer i sina Adama, koji je također pod sumnjivim okolnostima poginuo kao austrijski časnik 19. kolovoza 1691. u bitci kod Slankamena.

Hrvatski ban Nikola Zrinski nije cijenjen samo kao ratnik i političar. Bio je intelektualac sklon književnosti, posebno talijanskoj, govorio je mađarski, turski, talijanski, latinski i njemački jezik. Kao pjesnik u Beču je objavio zbirku „Jadranskoga mora sirena“ u koju je uvršten i opis bitke za Siget, junačka pogibija njegova pradjeda Nikole Šubića Zrinskog, pod naslovom „Sigetska propast“.

(16.10.1801.-20.5.1859.) 

Grof Josip Jelačić, iz kurilovačke plemićke loze, rođen je 16. listopada 1801. godine u Petrovaradinu. Majka mu je bila Ana, djevojačkoga prezimena Portner, a otac Franjo Jelačić, zapovjednik slavonske Vojne krajine. Uz njega, Franjo i Ana imali su još dva sina i kćer.

Školovanje Josipa Jelačića započelo je u bečkome Theresianumu – akademiji na kojoj su se stjecala znanja za vojna i upravna zanimanja. U Beč je otišao sa osam godina i tamo proveo sljedećih deset. Poseban interes pokazao je za strane jezike, povijest i zemljopis, a nakon završenoga školovanja odlazi na prvu vojnu službu u Galiciju gdje se ističe kao odlučan i hrabar vojnik. Zahvaljujući naobrazbi i prirodnom talentu za vojničko zvanje počinje njegov uspon u časničkoj hijerarhiji, što prepoznaje i hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand V. Habsburški, te ga 23. ožujka 1848. imenuje hrvatskim banom, svojim osobnim savjetnikom i zapovjednikom glinske i petrinjske pukovnije.

Odmah po Jelačićevu stupanju na bansku čast Velika narodna skupština 25. ožujka 1848. u Zagrebu donosi program o revoluciji koja je te godine zahvatila čitavu Europu, pod nazivom „Zahtijevanja naroda“. Nekoliko dana kasnije hrvatski ban prekida sve državno-pravne veze s Ugarskom, a 25. travnja 1848. svečanim proglasom ukida kmetstvo. Manje od dva mjeseca nakon toga, 5. lipnja 1848., počinje zasjedati prvi građanski sabor u povijesti Hrvatske, što je vodilo do nastanka Banskoga vijeća ili Prve hrvatske vlade. Kako Ugarski sabor nije priznavao ni nacionalna ni politička prava Hrvatima, ban Jelačić u rujnu 1848. objavljuje Mađarima rat, osvaja Međimurje i nakon stoljeća razjedinjenosti konačno spaja većinu hrvatskoga teritorija u jednu cjelinu. Tim je podvigom Josip Jelačić ušao u hrvatsku povijest kao jedna od neupitnih veličina, svrstavši se među velikane koji su za domovinu učinili djela trajne vrijednosti.

Što se vlastite obitelji tiče, Jelačić ju je osnovao relativno kasno. Sa svojom trideset tri godine mlađom suprugom Sofijom Stockau oženio se 22. srpnja 1850. u Moravskoj. Pet godina kasnije rađa im se jedino dijete, kći koja već 1856. umire od kolere ne navršivši niti godinu dana.

Veći dio svoga života Jelačić je imao problema sa zdravljem. Teško se razbolio u ranim dvadesetim godinama, a bolest ga usprkos dugotrajnim liječenjima prati do kraja života, kulminiravši u ljeto 1858. godine.

Hrvatski ban, vojnik, političar, ali i pjesnik koji je 1825. objavio svoju prvu zbirku poezije „Trenutak uspomene“, umro je pola sata iza ponoći 20. svibnja 1859. u Zagrebu.