SANDRA SKANDERLIĆ

(oko 1625.-16.11.1673.)

ANA KATARINA FRANKOPAN ZRINSKI

Hrvatska banica, književnica i grofica Ana Katarina Frankopan Zrinski rođena je oko 1625. u Bosiljevu iz drugog braka krajiškog zapovjednika Vuka II. Krste Frankopana Tržačkog i Njemice Uršule Innhofer. Temeljno i osnovno obrazovanje stekla je u roditeljskom domu, prvenstveno zahvaljujući očevoj bogato opremljenoj knjižnici, a uz njemački jezik koji je naučila od majke, služila se talijanskim, latinskim i mađarskim. Krajem listopada 1641. u Karlovcu se udaje za tada dvadesetogodišnjeg Petra Zrinskog, prijatelja i suborca svoga oca, te u tom braku rađa četvoro djece: sina Ivana Antuna i kćeri Jelenu, Juditu Petronilu i Zoru Veroniku.

Ana Katarina nije se, kao većina žena onoga doba, zadovoljila samo pasivnim promatranjem događaja već se zajedno sa suprugom Petrom i polubratom Franom Krstom Frankopanom aktivno uključila u protuhabsburški pokret, vodeći tajne pregovore o potencijalnom savezništvu sa Gremonvilleom, francuskim poslanikom kralja Luja XIV. u Beču. Osim politikom bavila se i književnošću, pa je 1660. napisala, a 1661. u Veneciji i objavila molitvenik Putni tovaruš, zbirku molitvi koja se smatra jednim od najcjenjenijih djela hrvatske književnosti XVII. stoljeća.

Nakon sloma Zrinsko-Frankopanske urote za groficu Anu Katarinu i njezinu djecu dolazi teško i neizvjesno vrijeme stradanja, progona i uhićenja. Bečke joj vlasti temeljito pljačkaju i oduzimaju imovinu, a nju i najmlađu kćer Zoru Veroniku 1670. interniraju iz Čakovca te šalju prema Austriji. Majka i kći zajedno su držane zatočene do veljače 1672., kada ih nasilno razdvajaju, odvodeći Zoru Veroniku k sestrama uršulinkama u Celovec, a Anu Katarinu u samostan dominikanki u Graz. Čitavo vrijeme zatočeništva banica se bezuspješno raspitivala o sudbinama supruga Petra Zrinskog i sina Ivana Antuna o kojima ništa nije znala. Odgovor nije dobila, a Petrovo oproštajno pismo, napisano dan prije dekapitacije, nikada nije primila. Tri godine nakon odvođenja iz Čakovca, 16. studenog 1673., fizički i psihički potpuno slomljena banica i grofica umire u dominikanskom samostanu u Grazu, gdje je navodno i pokopana.

Anu Katarinu Frankopan Zrinski i danas se percipira kao odlučnu i hrabru ženu koja se nije libila uključiti u borbu za domovinu i svu odgovornost za neuspjelu protuhabsburšku urotu hrvatskih i ugarskih velikaša tijekom istrage preuzeti na sebe. Osim pisanja, prevođenja i sudjelovanja u kulturnom životu Hrvatske onoga vremena, aktivno se involvirala i na političkom polju te time zasluženo postala jednom od najistaknutijih žena u hrvatskoj povijesti.

(1651.-11.11.1703.)

IVAN ANTUN ZRINSKI

Grof Ivan IV. Antun Baltazar Zrinski rođen je 1651. godine, najvjerojatnije u Ozlju, kao jedini sin od četvero djece hrvatskog bana Petra Zrinskog i Ane Katarine Frankopan Zrinski. Odgajan je i školovan pod paskom hrvatskog svećenika Ivana Smoljanića i augustinca Marka Forstalla, koji su ga u skladu s ondašnjim vremenom učili humanistici, stranim jezicima i filozofiji. Kao sin ratnika i hrvatskog bana Petra Zrinskog, Ivan Antun već je u ranoj mladosti poučavan o strategiji ratovanja, što ga je kasnije dovelo do položaja carskog časnika u vojsci hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda I. Habsburškog, a još kao desetogodišnje dijete osjetio je svu težinu političkih i vojnih previranja u Hrvatskoj. Naime, njegov je otac bio jedan od organizatora urote protiv bečkoga dvora, pa je tražeći pomoć i potporu kod stranih vladara odlučio sina predati kao zalog prvo francuskom kralju, a onda i turskom sultanu, da bi na kraju njegova misija taoca završila u Beču, gdje ga je Petar poslao nakon neuspjeha i sloma Zrinsko-Frankopanske urote kako bi caru i kralju Leopoldu dokazao svoju vjernost.

Želeći izgraditi vojnu karijeru, Ivan Antun 1678. sudjeluje u ratu protiv pobunjenika u Ugarskoj, gdje biva zarobljen, te sedam mjeseci provodi u zatočeništvu. U nekoliko mu je navrata nuđena sloboda, uz mogućnost prelaska pobunjeničkom taboru, ali je mladi Zrinski ostao na strani austrijskog cara i dvorskih vlasti koji su uvijek bili sumnjičavi prema njemu. Zato je, bez obzira na nebrojene situacije u kojima je dokazao svoju privrženost i vjernost Leopoldu I. i kompletnoj vladajućoj strukturi, Ivan Antun plaćao danak podrijetla i prezimena koje je nosio. Smatran je stalnom prijetnjom bečkom dvoru, pa je 1683. uhićen i zatvoren pod optužbom navodne suradnje s ugarskim velikašima koji su te godine pod vodstvom grofa Mirka Tökölija – kasnije drugog supruga Ivanove sestre Jelene Zrinski – poveli rat za oslobođenje od austrijske vlasti. Iako nisu postojale nikakve indicije da je participirao na strani pobunjenika, a ponajmanje da bi bio izdajnik, Zrinski je zatvoren u Rattenburg i po austrijskim tamnicama provodi sljedećih dvadeset godina da bi 1703. bio premješten u gradačku utvrdu Schlossberg.

Dvadesetogodišnje sužanjstvo ostavilo je kobne posljedice na zdravlje posljednjeg muškog potomka iz hrvatske loze Zrinski, vrsnog poliglota, koji je već kao devetnaestogodišnjak pisao i govorio hrvatski, njemački, španjolski, talijanski, latinski, francuski i mađarski jezik i pokazivao veliki potencijal kao časnik u vojničkoj službi.

Ivan Antun Zrinski umro je rano ujutro 11. studenog 1703. od upale pluća, a već sljedeći dan tajno je sahranjen u dominikanskoj crkvi u Grazu. Posmrtni ostaci posljednjeg Zrinskog, zahvaljujući angažmanu Braće viteškog reda hrvatskog zmaja, krajem veljače 1944. godine dopremljeni su u Hrvatsku i pokopani u kripti zagrebačke prvostolnice.