SANDRA SKANDERLIĆ

Latinski (Latin) Engleski (English)

(31.10.1517.)

Dana 31. listopada 1517. godine Martin Luther na vrata je katedrale u Wittembergu postavio 95 teza protiv prodaje oprosta grijeha koju je dopustio papa Lav X. kako bi na taj način prikupljenim novcem financirao gradnju bazilike sv. Petra.

95 TEZA MARTINA LUTHERA

1. Kada je naš Gospodin i učitelj Isus Krist rekao: „Činite pokoru…“ time je htio kazati kako čitav život vjernika treba biti pokora.
2. Ovu poruku ne možemo shvatiti kao da se odnosi samo na sakrament pokore, odnosno na ispovijest i razrješenje od strane svećenika.
3. Ne misli se samo na unutarnju pokoru, odnosno, unutarnja nije ništa ako izvana ne uzrokuje tjelesni samoprijegor.
4. Sve dok mrzimo sebe, a to je prava unutarnja pokora, kažnjavanje grijeha ostaje sve dok ne uđemo u Carstvo nebesko.
5. Papa ne želi niti može oprostiti kaznu osim onu koju je nametnuo sam ili putem kanona.
6. Papa ne može povući krivnju ako ne izjavi i potvrdi da ju je povukao Bog ili je može povući u slučajevima u kojima on ima nadležnost, a izvan kojih krivnja zasigurno ostaje.
7. Bog nikada nikome ne oprašta krivnju, a da se osoba istovremeno potpuno ne ponizi pred svećenikom, Božjim predstavnikom.
8. Propisi o pokori odnose se samo na žive, i kao što vidimo u samim kanonima, niti jedan od njih se ne odnosi na umiruće ljude.
9. Prema tome, Sveti Duh djeluje za naše dobro kroz papu, stalno odstupajući od svojih propisa u slučaju nastupajuće smrti ili potrebe.
10. Neznanje je i greška svećenika da ostavlja za umiruće kanonske kazne u čistilištu.
11. Onda kada su kanonske kazne promijenjene u pokoru u čistilištu, biskupi su vjerojatno spavali dok se sijao kukolj
12. Ranije kanonske kazne su, kao dokaz istinskog kajanja, bile nametnute prije, a ne nakon razrješenja od grijeha.
13. Umirući će platiti svoje dugove svojom smrću i oni su već mrtvi za kanonsko pravo i slobodni od njegove pravne vlasti.
14. Narušeno duhovno zdravlje ili ljubav koja je u umirućem čovjeku, nužno donosi sa sobom veliki strah i što je ta narušenost veća, to je i strah veći
15. Ovaj strah i užas su sami po sebi dovoljni (prevladavaju sve ostalo) da čine kaznu čistilišta, jer se u velikoj mjeri približavaju užasu beznađa.
16. Izgleda da je razlika između pakla, čistilišta i nebesa istovjetna razlici između beznađa, stanja blizu beznađa i sigurnosti.
17. Što se tiče duša u čistilištu, izgleda kako je njihova ljubav nužno jača stišavanjem njihovih užasa.
18. Čini se kako se ne dokazuje ni razumom ni Pismima kako su ove duše izvan stanja zaslužnosti, niti da su nesposobne rasti u ljubavi.
19. Ne čini se ni dokazanim kako su one – ili svaka od njih – sigurne i uvjerene u svoj spas čak iako smo mi sami u to potpuno uvjereni.
20. Zato papa svojim vlastitim oprostom svih kazni ne misli na „sve“ u apsolutnom smislu, već samo oprost onih kazni koje je on osobno nametnuo.
21. U krivu su stoga oni propovjednici oprosta koji govore da je čovjek uz papinsku indulgenciju oslobođen i spašen od svake kazne.
22. Papa, naime, ne oduzima dušama u čistilištu nikakvu kaznu koju su trebale dobiti u ovom životu prema kanonima.
23. Ako se ikome može u potpunosti oprostiti sve kazne, sigurno je da se to može učiniti samo najsavršenijima, a njih je vrlo malo.
24. Stoga je neizbježno da je većina naroda zavarana tim sveopćim i pompoznim obećanjem o oslobađanju od kazne.
25. Ista moć koju papa u cjelini ima nad čistilištem, ima i svaki biskup u svojoj biskupiji i svećenik u svojoj župi.
26. Papa radi odličnu stvar kada dušama daje oprost, ne putem prava na ključeve koje nema, nego putem zastupanja.
27. Propovijedati da duša izlazi iz čistilišta čim se u kutiju za skupljanje novca nešto ubaci, obična je ljudska priča.
28. Sigurno je moguće da čim se novac ubaci u kutiju raste i pohlepa, ali zastupstvo Crkve ovisi isključivo od samoga Boga.
29. Tko zna da li sve duše u čistilištu žele biti spašene u smislu priče koju prezentiraju sv. Severin i Paskal.
30. Nitko nije siguran u stvarnost svog vlastitog pokajanja, a još manje u primanje sveopćeg oprosta.
31. Čovjek koji istinski kupuje oprost je rijetkost kao i pravi pokajnik, što znači da apsolutno rijetko postoji.
32. Biti će zauvijek prokleti zajedno sa svojim učiteljima oni koji misle da su sigurni u svoj spas na osnovi oprostnica.
33. Pogotovo se trebaju izbjegavati oni koji tvrde da su ti papini oprosti neprocjenjivi Božji dar putem kojega je čovjek pomiren s Bogom.
34. Darovi milosti koje ove oprostnice nose tiču se samo kazni zbog zadovoljavanja sakramenata koje je proglasio čovjek.
35. Kršćansko propovijedanje nije učiti da oni koji žele spasiti svoju dušu ili priskrbe oprost nakon ispovijedi, nemaju potrebu za pokajanjem.
36. Svaki istinski kršćanin dobiti će potpuni oprost kazne i grijeha bez oprostnica.
37. Pravi kršćanin, živ ili mrtav, participira u svim prednostima Krista i Crkve, što mu daruje Bog, bez ikakvih oprostnica.
38. Ipak, papin oprost i oslobođenje ne smije se ignorirati, jer oni nagovještavaju božanski oprost.
39. Jako je teško čak i učenim teolozima pred ljudima u isto vrijeme veličati dobru stranu oprostnica i potrebu za istinskim pokajanjem.
40. Pravo pokajanje traži i voli kazne, a širina oprosta uzrokuje opuštanje i navodi na mržnju naspram kazni ili daje tomu povod.
41. Apostolski oprosti trebaju se propovijedati oprezno, jer u protivnom će ih ljudi krivo shvatiti i pomisliti da su važniji od drugih dobrih djela ljubavi.
42. Kršćane treba učiti da papa ne zna kako treba shvatiti kupovinu oprostnica, uspoređujući ih sa djelima ljubavi i milosrđa.
43. Kršćane treba učiti da onaj koji daruje siromašne ili posuđuje potrebitima čini veća djela od onoga koji oprostnice kupuje.
44. To se događa zato što je putem djela milosrđa ljubav veća i čovjek postaje bolji, dok oprostom postaje jedino slobodniji od kazne.
45. Kršćane treba učiti da onaj koji samo prođe pokraj potrebite osobe, bez obzira što plaća oprost, ne predbilježuje se za papinu oprostnicu nego za gnjev Božji.
46. Kršćane treba učiti, osim ako nemaju više nego što im treba, da su dužni čuvati ono što im je nužno i da to nikako ne troše na kupnju oprostnica.
47. Kršćane treba učiti da je kupnja oprostnica dragovoljna, a ne obvezna.
48. Kršćane treba učiti kako papa, darujući oproste, ima veću potrebu i želju za posvećenim molitvama zbog sebe osobno, nego za novcem.
49. Kršćane treba učiti da su papini oprosti korisni ako se u njih ne uzdamo u potpunosti, ali mogu postati štetni ako se zbog njih izgubi strah od Boga.
50. Kršćane treba učiti da, kada bi papa bio upoznat sa iznuđivanjima propovjednika oprosta, prije bi dao srušiti baziliku sv. Petra nego je gradio od kože, mesa i kostiju ovaca iz svog stada.
51. Kršćane treba učiti da je, ukoliko postoji potreba, papa spreman prodati crkvu sv. Petra i svojim novcem pomoći onima od kojih su prodavači oprostnica novac iznudili.
52. Uzalud je oslanjati se na spas kroz oprostnice čak ako bi povjerenik ili papa osobno založili svoju dušu zajedno s njihovom.
53. Neprijatelji Krista i pape su svi oni koji u potpunosti zabranjuju propovijedanje Božje riječi u nekim crkvama kako bi se u drugima propovijedali oprosti.
54. Božjoj riječi šteti ako se u istoj propovijedi posvećuje isto ili više vremena oprostnicima nego samoj Božjoj riječi.
55. Papa mora biti okrenut mislima na situaciju da se oprostnice, koje su minorna stvar, proslavljaju jednim zvonom, jednom procesijom i ceremonijom, a Evanđelje koje je velika stvar mora biti propovijedano uz tisuće zvona, tisuće procesija i ceremonija.
56. O crkvenom blagu iz kojega papa daje oprostnice se ne govori i ne zna se dovoljno u Kristovom narodnom mnoštvu.
57. Jasno je da oprostnice nisu prolaznog karaktera, jer ih veliki broj prodavača samo skuplja, umjesto da ih slobodno šire.
58. Zasluge nisu ni Kristove ni svetaca jer, potpuno neovisno od papa, zasluge uvijek proizvedu milost u čovjekovoj nutrini, a nasuprot tome smrt i pakao u čovjekovoj vanjštini.
59. Sveti Lovro je rekao da su siromašni blago Crkve, ali kada je to rekao služio se jezikom svoga vremena.
60. Ne govorimo nepromišljeno kada kažemo da su blago Crkve njeni ključevi i da su oni osigurani Kristovim zaslugama.
61. Jasno je kako je papina moć sama sebi dovoljna za oprost kazne u ograničenim slučajevima.
62. Pravo blago Crkve je sveto Evanđelje slave i milosti Božje.
63. Ovo je opravdano najomraženije jer čini da prvi bude posljednji.
64. U drugu ruku, blago oprostnica je opravdano najpopularnije, jer zadnjeg čini prvim.
65. Zato su blaga Evanđelja mreže koje su u ranija vremena korištena kako bi se njima tovili bogati ljudi.
66. Blago oprostnica su mreže koje se koriste kako bi se njima lovili bogataši danas.
67. Oprostnice koje prodavači nameću kao najveće darove milosti, pravilno su shvaćene kao „najveće“ samo ako se radi o stjecanju novca.
68. One su, u stvari, najmanje usporedive s Božjom milošću i pobožnošću križa.
69. Biskupi i svećenici dužni su povjerenika Apostolskih oprosta primiti sa svim počastima, a ne po službenoj dužnosti.
70. Oni su još više obvezni dati svoje oči i uši kako bi spriječili te ljude u propovijedanju svojih osobnih snova, umjesto onoga što im je povjereno od pape.
71. Neka bude proklet i anatemiziran onaj koji poriče istinitost Apostolskih oprosta.
72. S druge strane, neka bude blagoslovljen onaj koji se predstavlja čuvarem protiv pohlepe i razvratnosti u riječima prodavača oprosta.
73. Papa opravdano viče protiv onih koji na bilo koji način upotrebljavaju prisilu kako bi se nečasno okoristili trgovinom oprosta.
74. Puno više bi trebao vikati protiv onih koji oproste koriste kao izgovor kako bi se nečasno okoristili i rugali svetoj ljubavi i istini.
75. Ludost je pomisliti da papine oprostnice imaju toliku moć razrješenja čovjeka, čak ako je učinio nemoguće i obeščastio majku Božju.
76. Nasuprot tome, potvrđujemo kako papine oprostnice nisu dovoljne da uklone i najmanji od oprostivih grijeha, barem što se tiče njihove krivice.
77. Kada se govori da čak ni sv. Petar, kada bi sada bio papa, ne bi mogao pribaviti veće darove milosti, to je huljenje protiv sv. Petra i pape.
78. Nasuprot tome potvrđujemo da, kao što i on, tako i bilo koji papa, posjeduje još veće darove milosti, Evanđelje, vrline milosti iscjeljenja i druge, kako je zapisano u 1. Korićanima 12.
79. Blasfemično je reći kako je križ podignut pokretima papinih ruku isto vrijedan kao i Kristov križ.
80. Biskupi, svećenici i teolozi koji opravdavaju ovakvo propovijedanje narodu, morati će odgovarati zbog toga.
81. Ovakvo raskalašeno propovijedanje oprosta čak i obrazovanom čovjeku otežava očuvati dužno poštovanje prema papi od klevete ili ako od ničega drugoga, onda od promišljenih propitivanja laika.
82. Zašto papa ne isprazni čistilište u ime presvete milosti i radi potrebe duša, što bi bio najpravedniji razlog, kad već oslobađa bezbroj duša radi novca udijeljenog za gradnju bazilike, što je vrlo slab razlog?
83. Zašto treba nastaviti praksu zadušnica i godišnjih misa za mrtve? Zašto papa ne otplati ili dozvoli otplatu povlastice ustanovljene za mrtve, kada je grijeh moliti se za duše koje su sada spašene?
84. Isto tako, što je ta novina kod Boga i pape zbog koje se grješnom čovjeku dopušta oprost na osnovi novca i daje mu se mirna i Bogu prijateljska duša, a ne oprašta mu se iz čiste milosti i na osnovi potreba te duše?
85. Isto tako, zašto se oslobađanje od kaznenih kanonskih propisa još uvijek kupuje za novac izdavanjem oprostnica, kao da one djeluju, kad ovi propisi već dugo vremena uistinu nisu na snazi, ne upotrebljavaju se i sami po sebi su mrtvi?
86. Nadalje, zašto papa, čija su bogatstva danas veća od imetka najbogatijih ljudi, ne sagradi samo jednu baziliku sv. Petra, i to svojim novcem, a ne onim siromašnih vjernika?
87. Isto tako, što to papa oprašta i od čega oslobađa ljude, kada oni putem vlastitog  savršenog pokajanja imaju pravo na potpuni oprost i oslobođenje?
88. Nadalje, koliko bi više pomoglo Crkvi kada bi papa te oproste i oslobođenja izrekao ne jednom, kao što radi sada, već sto puta na dan, i to bilo kojem vjerniku?
89. S obzirom da papa oprostnicama manje traži novac, a više spas duša, zašto izvan snage stavlja oprostnice koje su prije bile priznate, kada su one isto toliko djelotvorne kao što su uvijek bile?
90. Suzbijati svjesna pitanja laika isključivo autoritetom, umjesto opovrgnuti ih razumom, znači Crkvu i papu izložiti podsmjehu njihovih neprijatelja i stvarati nesretne kršćane.
91. Kada bi se, dakle, oprostnice propovijedale u duhu papinih misli, svi ovi problemi bi se lako prebrodili ili se nikada ne bi ni pojavili.
92. Dakle, dolje sa prorocima koji Kristovom narodu govore: „Mir, mir!“ kada mira nema.
93. Neka nestanu svi oni proroci koji Kristovom narodu govore: „Križ, križ!“ kada križa nema.
94. Treba poticati kršćane da se trude slijediti svog poglavara Krista i kroz kazne, samoprijegor, smrt i pakao.
95. I neka se tako nadaju uzaći na nebo putem mnogih poteškoća, a ne zbog lažne sigurnosti mira.

DESPUTATIO PRO DECLARATIONE VIRTUTIS INDULGENTIARUM

1. Dominus et magister noster Iesus Christus dicendo ‘Penitentiam agite etc.’ omnem vitam fidelium penitentiam esse voluit.
2. Quod verbum de penitentia sacramentali (id est confessionis et satisfactionis, que sacerdotum ministerio celebratur) non potest intelligi.
3. Non tamen solam intendit interiorem, immo interior nulla est, nisi foris operetur varias carnis mortificationes.
4. Manet itaque pena, donec manet odium sui (id est penitentia vera intus), scilicet usque ad introitum regni celorum.
5. Papa non vult nec potest ullas penas remittere preter eas, quas arbitrio vel suo vel canonum imposuit.
6. Papa non potest remittere ullam culpam nisi declarando, et approbando remissam a deo Aut certe remittendo casus reservatos sibi, quibus contemptis culpa prorsus remaneret.
7. Nulli prorus remittit deus culpam, quin simul eum subiiciat humiliatum in omnibus sacerdoti suo vicario.
8. Canones penitentiales solum viventibus sunt impositi nihilque morituris secundum eosdem debet imponi.
9. Inde bene nobis facit spiritussanctus in papa excipiendo in suis decretis semper articulum mortis et necessitatis.
10. Indocte et male faciunt sacerdotes ii, qui morituris penitentias canonicas in purgatorium reservant.
11. Zizania illa de mutanda pena Canonica in penam purgatorii videntur certe dormientibus episcopis seminata.
12. Olim pene canonice non post, sed ante absolutionem imponebantur tanquam tentamenta vere contritionis.
13. Morituri per mortem omnia solvunt et legibus canonum mortui iam sunt, habentes iure earum relaxationem.
14. Imperfecta sanitas seu charitas morituri necessario secum fert magnum timorem, tantoque maiorem, quanto minor fuerit ipsa.
15. Hic timor et horror satis est se solo (ut alia taceam) facere penam purgatorii, cum sit proximus desperationis horrori.
16. Videntur infernus, purgaturium, celum differre, sicut desperatio, prope desperatio, securitas differunt.
17. Necessarium videtur animabus in purgatorio sicut minui horrorem ita augeri charitatem.
18. Nec probatum videtur ullis aut rationibus aut scripturis, quod sint extra statum meriti seu augende charitatis.
19. Nec hoc probatum esse videtur, quod sint de sua beatitudine certe et secure, saltem omnes, licet nos certissimi simus.
20. Igitur papa per remissionem plenariam omnium penarum non simpliciter omnium intelligit, sed a seipso tantummodo impositarum.
21. Errant itaque indulgentiarum praedicatores ii, qui dicunt per papae indulgentias hominem ab omni poena solvi et salvari.
22. Quin nullam remittit animabus in purgatorio, quam in hac vita debuissent secundum Canones solvere.
23. Si remissio ulla omnium omnino penarum potest alicui dari, certum est eam non nisi perfectissimis, i.e. paucissimis, dari.
24. Falli ob id necesse est maiorem partem populi per indifferentem illam et magnificam pene solute promissionem.
25. Qualem potestatem habet papa in purgatorium generaliter, talem habet quilibet Episcopus et Curatus in sua diocesi et parochia specialiter.
26. Optime facit papa, quod non potestate clavis (quam nullam habet) sed per modum suffragii dat animabus remissionem.
27. Hominem predicant, qui statim ut iactus nummus in cistam tinnierit evolare dicunt animam.
28. Certum est, nummo in cistam tinniente augeri questum et avariciam posse: suffragium autem ecclesie est in arbitrio dei solius.
29. Quis scit, si omnes anime in purgatorio velint redimi, sicut de s. Severino et Paschali factum narratur.
30. Nullus securus est de veritate sue contritionis, multominus de consecutione plenarie remissionis.
31. Quam rarus est vere penitens, tam rarus est vere indulgentias redimens, i. e. rarissimus.
32. Damnabuntur ineternum cum suis magistris, qui per literas veniarum securos sese credunt de sua salute.
33. Cavendi sunt nimis, qui dicunt venias illas Pape donum esse illud dei inestimabile, quo reconciliatur homo deo.
34. Gratie enim ille veniales tantum respiciunt penas satisfactionis sacramentalis ab homine constitutas.
35. Non christiana predicant, qui docent, quod redempturis animas vel confessionalia non sit necessaria contritio.
36. Quilibet christianus vere compunctus habet remissionem plenariam a pena et culpa etiam sine literis veniarum sibi debitam.
37. Quilibet versus christianus, sive vivus sive mortuus, habet participationem omnium bonorum Christi et Ecclesie etiam sine literis veniarum a deo sibi datam.
38. Remissio tamen et participatio Pape nullo modo est contemnenda, quia (ut dixi) est declaratio remissionis divine.
39. Difficillimum est etiam doctissimis Theologis simul extollere veniarum largitatem et contritionis veritatem coram populo.
40. Contritionis veritas penas querit et amat, Veniarum autem largitas relaxat et odisse facit, saltem occasione.
41. Caute sunt venie apostolice predicande, ne populus false intelligat eas preferri ceteris bonis operibus charitatis.
42. Docendi sunt christiani, quod Pape mens non est, redemptionem veniarum ulla ex parte comparandam esse operibus misericordie.
43. Docendi sunt christiani, quod dans pauperi aut mutuans egenti melius facit quam si venias redimeret.
44. Quia per opus charitatis crescit charitas et fit homo melior, sed per venias non fit melior sed tantummodo a pena liberior.
45. Docendi sunt christiani, quod, qui videt egenum et neglecto eo dat pro veniis, non idulgentias Pape sed indignationem dei sibi vendicat.
46. Docendi sunt christiani, quod nisi superfluis abundent necessaria tenentur domui sue retinere et nequaquam propter venias effundere.
47. Docendi sunt christiani, quod redemptio veniarum est libera, non precepta.
48. Docendi sunt christiani, quod Papa sicut magis eget ita magis optat in veniis dandis pro se devotam orationem quam promptam pecuniam.
49. Docendi sunt christiani, quod venie Pape sunt utiles, si non in eas confidant, Sed nocentissime, si timorem dei per eas amittant.
50. Docendi sunt christiani, quod si Papa nosset exactiones venialium predicatorum, mallet Basilicam s. Petri in cineres ire quam edificari cute, carne et ossibus ovium suarum.
51. Docendi sunt christiani, quod Papa sicut debet ita vellet, etiam vendita (si opus sit) Basilicam s. Petri, de suis pecuniis dare illis, a quorum plurimis quidam concionatores veniarum pecuniam eliciunt.
52. Vana est fiducia salutis per literas veniarum, etiam si Commissarius, immo Papa ipse suam animam pro illis impigneraret.
53. Hostes Christi et Pape sunt ii, qui propter venias predicandas verbum dei in aliis ecclesiis penitus silere iubent.
54. Iniuria fit verbo dei, dum in eodem sermone equale vel longius tempus impenditur veniis quam illi.
55. Mens Pape necessario est, quod, si venie (quod minimum est) una campana, unis pompis et ceremoniis celebrantur, Euangelium (quod maximum est) centum campanis, centum pompis, centum ceremoniis predicetur.
56. Thesauri ecclesie, unde Pape dat indulgentias, neque satis nominati sunt neque cogniti apud populum Christi.
57. Temporales certe non esse patet, quod non tam facile eos profundunt, sed tantummodo colligunt multi concionatorum.
58. Nec sunt merita Christi et sanctorum, quia hec semper sine Papa operantur gratiam hominis interioris et crucem, mortem infernumque exterioris.
59. Thesauros ecclesie s. Laurentius dixit esse pauperes ecclesie, sed locutus est usu vocabuli suo tempore.
60. Sine temeritate dicimus claves ecclesie (merito Christi donatas) esse thesaurum istum.
61. Clarum est enim, quod ad remissionem penarum et casuum sola sufficit potestas Pape.
62. Verus thesaurus ecclesie est sacrosanctum euangelium glorie et gratie dei.
63. Hic autem est merito odiosissimus, quia ex primis facit novissimos.
64. Thesaurus autem indulgentiarum merito est gratissimus, quia ex novissimis facit primos.
65. Igitur thesauri Euangelici rhetia sunt, quibus olim piscabantur viros divitiarum.
66. Thesauri indulgentiarum rhetia sunt, quibus nunc piscantur divitias virorum.
67. Indulgentie, quas concionatores vociferantur maximas gratias, intelliguntur vere tales quoad questum promovendum.
68. Sunt tamen re vera minime ad gratiam dei et crucis pietatem comparate.
69. Tenentur Episcopi et Curati veniarum apostolicarum Commissarios cum omni reverentia admittere.
70. Sed magis tenentur omnibus oculis intendere, omnibus auribus advertere, ne pro commissione Pape sua illi somnia predicent.
71. Contra veniarum apostolicarum veritatem qui loquitur, sit ille anathema et maledictus.
72. Qui vero, contra libidinem ac licentiam verborum Concionatoris veniarum curam agit, sit ille benedictus.
73. Sicut Papa iuste fulminat eos, qui in fraudem negocii veniarum quacunque arte machinantur,
74. Multomagnis fulminare intendit eos, qui per veniarum pretextum in fraudem sancte charitatis et veritatis machinantur,
75. Opinari venias papales tantas esse, ut solvere possint hominem, etiam si quis per impossibile dei genitricem violasset, Est insanire.
76. Dicimus contra, quod venie papales nec minimum venialium peccatorum tollere possint quo ad culpam.
77. Quod dicitur, nec si s. Petrus modo Papa esset maiores gratias donare posset, est blasphemia in sanctum Petrum et Papam.
78. Dicimus contra, quod etiam iste et quilibet papa maiores habet, scilicet Euangelium, virtutes, gratias, curationum &c. ut Co. XII.
79. Dicere, Crucem armis papalibus insigniter erectam cruci Christi equivalere, blasphemia est.
80. Rationem reddent Episcopi, Curati et Theologi, Qui tales sermones in populum licere sinunt.
81. Facit hec licentiosa veniarum predicatio, ut nec reverentiam Pape facile sit etiam doctis viris redimere a calumniis aut certe argutis questionibus laicorm.
82. Scilicet. Cur Papa non evacuat purgatorium propter sanctissimam charitatem et summam animarum necessitatem ut causam omnium iustissimam, Si infinitas animas redimit propter pecuniam funestissimam ad structuram Basilice ut causam levissimam?
83. Item. Cur permanent exequie et anniversaria defunctorum et non reddit aut recipi permittit beneficia pro illis instituta, cum iam sit iniuria pro redemptis orare?
84. Item. Que illa nova pietas Dei et Pape, quod impio et inimico propter pecuniam concedunt animam piam et amicam dei redimere, Et tamen propter necessitatem ipsius met pie et dilecte anime non redimunt eam gratuita charitate?
85. Item. Cur Canones penitentiales re ipsa et non usu iam diu in semet abrogati et mortui adhuc tamen pecuniis redimuntur per concessionem indulgentiarum tanquam vivacissimi?
86. Item. Cur Papa, cuius opes hodie sunt opulentissimis Crassis crassiores, non de suis pecuniis magis quam pauperum fidelium struit unam tantummodo Basilicam sancti Petri?
87. Item. Quid remittit aut participat Papa iis, qui per contritionem perfectam ius habent plenarie remissionis et participationis?
88. Item. Quid adderetur ecclesie boni maioris, Si Papa, sicut semel facit, ita centies in die cuilibet fidelium has remissiones et participationes tribueret?
89. Ex quo Papa salutem querit animarum per venias magis quam pecunias, Cur suspendit literas et venias iam olim concessas, cum sint eque efficaces?
90. Hec scrupulosissima laicorum argumenta sola potestate compescere nec reddita ratione diluere, Est ecclesiam et Papam hostibus ridendos exponere et infelices christianos facere.
91. Si ergo venie secundum spiritum et mentem Pape predicarentur, facile illa omnia solverentur, immo non essent.
92. Valeant itaque omnes illi prophete, qui dicunt populo Christi ‘Pax pax,’ et non est pax.
93. Bene agant omnes illi prophete, qui dicunt populo Christi ‘Crux crux,’ et non est crux.
94. Exhortandi sunt Christiani, ut caput suum Christum per penas, mortes infernosque sequi studeant,
95. Ac sic magis per multas tribulationes intrare celum quam per securitatem pacis confidant.