SANDRA SKANDERLIĆ

(15.2.1710.-10.5.1774.) 

LUJ XV. FRANCUSKI

Francuski kralj Luj XV. imao je samo pet godina kada je stupio na prijestolje. Naime, njegov pradjed, francuski kralj Luj XIV. umro je 1.9.1715. i u svojoj je oporuci odredio da kao regent do punoljetnosti Luja XV. vlada vojvoda Filip Orléanski. Njemu se u odgoju mladoga kralja pridružio kardinal Hercule Fleury, koji je bio Lujev učitelj, te su oni odlučivali o sudbini Francuske sve do 1723. Kardinal Fleury, postao je i prvi ministar Luja XV. i imao veliki utjecaj na kralja sve do kraja svoga života 29.siječnja 1743. godine.

Bivši francuski Kralj Sunce, kako je sam sebe nazvao Luj XIV., živio je osobito raskošnim životom, pa je svom nasljedniku ostavio nezavidnu financijsku situaciju u cijeloj državi. Na žalost po Francusku, Luj XV. je nastavio istim putem, te je zemlja u vrijeme njegove vladavine postala zaduženija za četiri milijarde livara. To je u ono vrijeme bio ogroman novac, ali Luj se nije previše obazirao na stanje državnih financija. On osobno, ali i čitav dvor živjeli su rasipno i razuzdano iako je kralj slovio za inteligentnog i sramežljivog, te vrlo senzibilnog čovjeka.

Godine 1741. upleo se u rat za austrijsku baštinu. Iako su Francuzi pobijedili Engleze i Nizozemce kod Fontenoya 11.5.1745. i okupirali Nizozemsku, mirom u Aachenu morao je Mariji Tereziji priznati pravo na cijelu Austriju i vratiti sva osvojena područja. Još jedan rat, onaj sedmogodišnji od 1756. do 1763., bio je potpuni promašaj Luja XV., koji je kao saveznik Austrije protiv Pruske i Velike Britanije bio pobijeđen te je izgubio francuske kolonije u Sjevernoj Americi i Istočnoj Indiji.

U povijesti je Luj XV. više proslavio svoje ljubavnice nego sebe. Iako je bio u braku sa Marijom Leszczyńskom, kćerkom poljskog kralja Stanislava, imao je veze sa mnogim ženama. Najpoznatije su bile madame Pompadour i madame du Barry. Gospođa Pompadour kraljeva je ljubavnica postala 1745. i od tada je bila njegova osoba od potpunog povjerenja na dvoru, koji je postao pravo središte spletaka. Ona je bila vrlo obrazovana i inteligentna osoba, pa se uspjela uzdići toliko visoko da je čak i smjenjivala pojedine ministre. Umrla je 15.4.1764., a 1769. naslijedila ju je madame du Barry, koja je bila sušta suprotnost svojoj prethodnici. Jedna od njezinih najznačajnijih karakteristika bila je pohlepa, pa je već ionako velika kraljeva nepopularnost u to doba dosegla svoj vrhunac.

Luj XV. bio je apsolutistički vladar, i to loš. Samo se povremeno bavio svojom dužnošću da bude kralj, pa je zato u povijesti i zapamćen kao razvratnik, a ne kao osoba koja je bila na čelu zemlje u kojoj su tada djelovali Diderot, Voltaire, Rousseau i drugi ideolozi novoga društvenog poretka, tzv. prosvijećenog apsolutizma. Umro je 10.5.1774. od velikih boginja, a nakon njegove smrti monarhistički ustroj Francuske počeo je doživljavati ozbiljne potrese. To je vrlo bolno i na kraju svojom smrću pod giljotinom osjetio njegov nasljednik Luj XVI.

(5.9.1638.-1.9.1715.) 

LUJ XIV. FRANCUSKI

Bogata francuska povijest obiluje osebujnim ličnostima. Bilo je tu čudnih, umno poremećenih vladara, ambicioznih svećenika koji su se ponašali kao da osim duhovne imaju i svjetovnu vlast, plemića koji su iskazivali pretenzije na prijestolje, pa i žena kao što su Ivana Orléanska ili Marija Antoaneta – svaka posebna i upamćena na svoj način. Ali, sve ih je uspio natkriliti i zasjeniti Luj XIV., francuski kralj, koji se proglasio ni manje ni više nego „Kraljem Sunce“.

Rođen je 5. rujna 1638 u Saint-Germaine-en-Laye, u dinastiji Bourbon, kao prvi od dvojice sinova Luja XIII. i Ane Austrijske. Otac mu je umro kada je Luj imao samo pet godina, pa je umjesto njega vladala majka i regentica kraljevstva, ali je sva vlast zapravo bila koncentrirana u rukama kardinala talijanskog podrijetla Julesa Mazarina, glavnoga ministra. Iako je službeno okrunjen 7. lipnja 1654. u Reimsu, samostalne vladarske ovlasti preuzeo je tek 1661. kada je kardinal Mazarin umro. Zbog političke situacije i okončanja rata sa Španjolskom, Luj XIV. je 1660. godine bio primoran oženiti se s infantkinjom Marijom Terezijom , kćerkom španjolskoga kralja Filipa IV. S njom je imao šestero djece, tri kćeri i tri sina, rođenih između 1661. i 1672. godine.

Kao kralj, smatrao je da je njegova vladavina božansko pravo, pa se miješao u sve što se ticalo života u Francuskoj. Određivao je način ponašanja podanika na dvoru, što će se u državi proizvoditi, kako treba izgledati i ponašati se vojska, a čak je diktirao i modne trendove. Gradio je spomenike, mijenjao izgled gradova, ali vrhunac je bila gradnja veličanstvenoga zdanja – dvorca Versailles – basnoslovno skupe građevine, kamo je 1682. iz Pariza premjestio svoje sjedište. Tako je kralj upravljao podanicima, trudeći se svoju neograničenu vlast učiniti prisutnom u svim sferama društva. Parlament je, naravno, u potpunosti marginalizirao, savjetujući se samo sa nekoliko stručnih ministara.

Do 1679. godine Luj je uglavnom uspješno ratovao. Njegov je ekspanzionizam, međutim, ugrozio mnoge države, pa su se gotovo sve europske sile udružile kako bi ga zaustavile. Iako je stvorio respektabilnu vojsku, ipak je 1714. morao potpisati mirovni sporazum, koji je značio i kraj francuske supremacije.

Osobni mu je život također bio buran. Nakon smrti supruge imao je veliki broj ljubavnica, što je rezultiralo mnogobrojnom izvanbračnom djecom. Po drugi se puta oženio markizom de Maintenon, ali je taj brak držan u strogoj tajnosti i izvan Versaillesa nitko za njega nije znao.

Iako je Francusku moć doveo do vrhunca za vrijeme svoje vladavine, obilna rastrošnost stvorila je velike probleme i njemu, a posebice njegovim nasljednicima te u konačnici proizvela slom monarhije. Francuski narod nije ga volio zbog apsolutnog stila vladanja, a nije imao ni razumijevanja za ogromne materijalne izdatke koje je prakticirao izdvajati održavajući megalomansku raskoš Versaillesa.

Luj XIV. umro je od gangrene, 1. rujna 1715., samo četiri dana prije nego što je navršio sedamdeset sedam godina života. Vladao je sedamdeset i dvije godine, što je apsolutni europski rekord u vremenu provedenom na prijestolju. Njegova dugogodišnja vladavina najbolje se može opisati upravo rečenicom koju je navodno izrekao: „L’ état c’est moi.“, tj. „Država sam ja.“