SANDRA SKANDERLIĆ

(9.1.1902.-26.6.1975.) 

Sv. JOSEMARÍA ESCRIVÁ de BALAGUER

Osnivač Opusa Dei rođen je u Barbastru 9. siječnja 1902. godine i bio je jedno od šestero djece Joséa i Dolores. Obrazovanje je započeo kod pijarista, katoličkog reda koji je utemeljio sv. Josip Kalesencije. Otac mu se bavio tekstilom, a kada je tvornica propala obitelj napušta Barbastro i seli se u Logroño, gdje i započinje Escrivin interes za vjeru i kršćanstvo općenito.

Tada šesnaestogodišnji, budući osnivač Opusa Dei, šetao je ulicama Logroña i u snijegu ugledao tragove nekog bosonogog karmelićanina. Bilo je to dovoljno da mladi Josemaría postane uvjeren kako Bog šalje jasnu poruku i želju da mu osobno služi. Deset godina kasnije u Madridu, Escrivá dobiva novo nadahnuće, ovaj puta u obliku vizije. Taj je događaj bio presudan u njegovoj odluci da ustanovi duhovnu organizaciju u kojoj neće biti samo svećenici i osobe direktno involvirane u Crkvu već i svi oni kojima vjera i služenje Bogu nije životni poziv ili zanimanje. Zahvaljujući toj viziji koja se dogodila 2. listopada 1928. godine, postavljeni su temelji vjerske organizacije koja je danas osobna prelatura Katoličke crkve.

Između pronalaska tragova u snijegu i osnutka Opusa Dei, Escrivá se školovao u Logroñu i Zaragozi. Zaređen je 1925., a dvije godine kasnije odlazi u Madrid gdje svoju službu, uglavnom među siromašnim slojevima stanovništva obavlja sve do 1937., kada bježi iz glavnoga grada Španjolske. Naime, u međuvremenu je izbio Španjolski građanski rat (1936.-1939.), a velika većina tadašnjih članova Opusa Dei, pa i sam osnivač, stavila se na stranu generala Francisca Franca i njegovih nacionalista. Objašnjenje za svrstavanje na stranu prononsiranih fašista bilo je da suprotstavljena republikanska strana želi uništiti Crkvu i vjeru u Španjolskoj, iako je koalicija već spomenutih republikanaca i socijalista željela zapravo odvojiti Crkvu od države. Zanimljivo je da se danas ta epizoda Escrivina života vrlo rijetko spominje kada njegov životopis predstavljaju sadašnji pripadnici organizacije.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata moć Opusa Dei je intenzivno počela rasti, a Escrivá 1946. odlazi u Italiju, gdje postaje doktor teologije. Godine 1948. u Rimu je utemeljio kolegij Svetoga križa, gdje su duhovnu naobrazbu stjecali samo muškarci, dok su istu priliku žene dobile 1953. osnivanjem Rimskog kolegija svete Marije.

Pedesetih godina dvadesetog stoljeća Escrivá putuje Europom i širi utjecaj svoje organizacije u mnogim europskim zemljama. Dvadeset godina kasnije učinio je to i izvan domicilnoga kontinenta, posebice u Južnoj Americi.

Josemaría Escrivá za mnoge je i danas kontroverzna ličnost. Kao neosporni karizmatik okupio je mnoštvo sljedbenika, ali i protivnika. Mišljenja o njemu u najvećoj su mjeri dvije krajnosti. Za jedne je neupitna moralna i duhovna veličina i svetac, a za druge osoba poremećena uma koja je uživala u raskoši i druženju s osvjedočenim diktatorima.

Umro je 26. lipnja 1975. u vili Tevere, rimskom sjedištu Opusa Dei, nakon pedeset godina svećeničkoga staža.

Josemaría Escrivá beatificiran je 1992., a 6. listopada 2002. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim.

(6.1.1412.-30.5.1431.)

Sv. IVANA ORLEANSKA

Jedna od najspominjanijih osoba u povijesti općenito zasigurno je Ivana Orleanska. Kada se govori ili razmišlja o njoj, vrlo se teško može razlučiti što je samo legenda, a što stvarni događaji. Za neke je ona bila svetica i osoba koja je ispunjavala božansku misiju, dok su drugi tvrdili da je vještica, heretik i psihopat. Ako se nekoga okvalificira na takav način, treba svakako uzeti u obzir i vrijeme u kojemu je ta osoba živjela. U Ivaninom slučaju bio je to tzv. mračni srednji vijek kada su praznovjerje i inkvizicija bili na samome vrhuncu. Kako postoje oprečni stavovi o njoj kao osobi, tako se dvojilo i oko njezinoga podrijetla. Jedni su smatrali da je bila praktički nitko i ništa, samo obična pastirica, dok su je drugi smještali ni manje ni više nego u kraljevsku obitelj. Istina, kao izvanbračnu, ali ipak kći kraljice Isabeau. Koja je od te dvije krajnosti točna ni danas se sa sigurnošću ne može utvrditi, međutim, kako se god interpretirala sudbina Ivane Orleanske, očito je da njen život izgleda kao klasična tragedija.

Ivana Orleanska je, po dostupnim podacima, rođena 6. siječnja 1412. u Domrémyu. O njenom se djetinjstvu također vrlo malo zna, a jedino po čemu se kao dijete isticala bila je velika pobožnost. Imala je još tri brata i sestru, a iako nije znala ni čitati ni pisati, uvijek je isticala da nikada nije čuvala ovce. Time je sama demantirala da je bila pastirica, što je vrlo bitno, jer su tada pastiri bili stigmatizirani kao osobe koje su se družile sa zlim duhovima, što su kasnije na Ivaninom suđenju u Rouenu protiv nje iskoristili tužitelji.

Misija Ivane Orleanske započinje 1424. godine, kada prvi puta čuje glasove sv. Mihovila, sv. Margarete i sv. Katarine, koji joj objavljuju da je predestinirana povesti Francuze u oslobađanje zemlje od Engleza. Po njenim riječima, strašno se uplašila kada je prvi puta čula glasove, ali je isto tako bila potpuno sigurna kako joj upravo Bog šalje poruke i upravlja svim njenim daljnjim postupcima.

Ivana u svoj pohod kreće 25. prosinca 1428. iz rodnog Domrémyja. Njezina zadaća bila je okruniti i pomazati kralja, osloboditi Francusku od Engleza, ponovno osvojiti Pariz i prekinuti za sva vremena opsadu Orléansa. Krunidba i pomazanje kralja svetim Klodvigovim uljem u srednjovjekovnoj Francuskoj bili su vrlo važni, jer se vjerovalo da tim činom okrunjeni vladar postaje Božjim zastupnikom na zemlji.

Ivana nije dvojila da je upravo ona izabrana poraziti englesku vojsku i osloboditi Orléans, što joj je uz gotovo fanatičnu vjeru i uspjelo u proljeće 1429. godine. Niti dva mjeseca kasnije Karlo VII. okrunjen je u Reimsu za francuskog kralja i tom je krunidbom Ivanino poslanje bilo na vrhuncu, jer je nakon toga – rezignirana i očajna – shvatila da je značaj koji je imala postao gotovo ništavan. Krajem svibnja 1430. zarobljena je od strane Engleza, a onaj koji je zahvaljujući njoj došao na francusko prijestolje nije učinio apsolutno ništa za njen spas. Moćni su digli ruke od nje, iako je velika većina naroda još uvijek čvrsto bila uz svoju heroinu, naročito stanovnici juga Francuske. To joj, međutim, nije pomoglo u njenoj kalvariji koja je počela 1431. inkvizicijskim procesom u kojemu je bila optužena za “praznovjerje, krivo učenje i ostale zločine protiv Božjeg veličanstva”. Na suđenju je čvrsto ostala kod svojih stajališta i uvjerenja, iako je već unaprijed bila osuđena kao krivovjerka, otpadnica i idolopoklonka. Nakon četiri mjeseca suđenja spaljena je na lomači 30. svibnja 1431.

Rehabilitirana je 7. srpnja 1456. kada je svečano ukinuta presuda i to u nadbiskupskoj palači u Rouenu, dakle na istom onom mjestu gdje je dvadeset pet godina prije odlučena njena sudbina i gdje je mučeničkom smrću umrla na lomači kao devetnaestogodišnja Djevica Orleanska.

Gotovo pet stoljeća kasnije ista ta osuđena blasfemična krivovjerka i vještica, izgorjela na lomači kao heretik, konačno je dolično vrednovana. Beatificirana je 1909., a 16. svibnja 1920. godine Katolička crkva proglasila ju je svetom.