SANDRA SKANDERLIĆ

MAKSIMILIJAN II. HABSBURŠKI

Maksimilijan II. Habsburški bio je sin Ferdinanda I. i Ane Jagelović Habsburg. Kada je 1564. postao hrvatsko-ugarskim kraljem imao je trideset sedam godina, dakle vladar je postao u dobi koja je trebala jamčiti zrelost, ali i hrabrost, te su Njemačko Carstvo, Austrija, Ugarska, Hrvatska i zemlje češke krune s pravom od njega puno očekivali . Isto tako poznato je da su Habsburgovci odgajani u strogom katoličkom duhu, a Maksimilijan je bio jedan od rijetkih koji je podržavao luterane i naginjao protestantizmu, pa su se i oni nadali poboljšanju svog položaja pod njegovom vladavinom. Međutim, Maksimilijan je po dolasku na prijestolje izjavio: “Nisam ni katolik, ni protestant, već kršćanin!”, pa je tako diplomatski izbjegao stavljanje na bilo čiju stranu. Protestantizam je vrlo vjerojatno ispunio njegova duhovna očekivanja, ali politička sigurno nije te je službeno ipak opstao vjeran Katoličkoj crkvi.

Maksimilijan II. bio je izuzetno obrazovan čovjek, realan i pragmatičan sa istančanim senzibilitetom prema svojim podanicima. Jedna od njegovih rečenica koju je često ponavljao bila je: “Vladar mora biti velikodušan”. Međutim, podanici ga nisu pretjerano cijenili zbog jedne njegove karakteristike koja u ona burna vremena nikako nije bila poželjna. Naime, Maksimilijan je uvijek bio neodlučan i nikada nije jasno formulirao svoje stavove. Očitovalo se to u njegovoj defenzivnoj i nedefiniranoj politici prema Turcima i njihovim osvajanjima, te u vrijeme izbijanja bune hrvatsko-slovenskih seljaka 1573. godine. Upravo je njegova neodlučnost i mlaka reakcija na događaje u praksi bila pogubna. Maksimilijan nije bio ni vojnik ni ratnik. Grozio se bilo kakvih sukoba, pa je sve pokušao rješavati sporazumima i dugoročnim dogovorima o miru. Sukladno tome s Turcima je 17. veljače 1568. sklopio osmogodišnje primirje, ali su do tada već mnoga, strateški važna područja za Hrvatsku pala pod tursku vlast. Hrvatsko Kraljevstvo se uspjelo održati samo zahvaljujući njegovu bratu, nadvojvodi Karlu, te hrvatskim banovima Petru Erdodyju, Jurju Draškoviću, Franji Frankopanu Slunjskom i Gašparu Alapiću. Upravo je Juraj II. Drašković bio jedan od najpouzdanijih kraljevih ljudi. Kada su ugarski velikaši pod vodstvom erdeljskog vojvode Ivana Sigismunda Zapolje skovali urotu protiv njega, biskup i ban Drašković bio je taj koji je Maksimilijanu otkrio zavjeru. Koliko je vladar poštovao hrvatskoga bana govori i to što mu je darovao na uživanje Trakošćan, grad koji je postao sinonim za obitelj Drašković te njihovo sjedište. Očito je Maksimilijan držao do Hrvata jer je uz već spomenutog Draškovića i Antuna Vrančića posebno cijenio imenovavši ga svojim namjesnikom u Ugarskoj. Vladavina Maksimilijana II. obilježena je još jednim značajnim događajem. Bila je to bitka za grad Siget godine 1566. u kojoj je poginuo jedan od najpoznatijih hrvatskih ratnika – Nikola Šubić Zrinski. Upravo je u tom slučaju do izražaja došla kraljeva neodlučnost i nerazumijevanje ratnih prilika u turbulentnim vremenima. Kralj nije smatrao potrebnim poslati pomoć opkoljenoj tvrđavi, a Nikola Šubić Zrinski nije se htio predati bez borbe. Kralj je izgubio Siget, a Nikola život.
Maksimilijan II. Habsburški vjerojatno bi bio dobar vladar u nekim drugim okolnostima i mirnijim vremenima. Ovako ga nisu previše voljeli ni u Njemačkom Carstvu ni u Ugarskoj, a Hrvatska se našla u gorem položaju nego u vrijeme vladavine njegova oca Ferdinanda I., pa su svi više cijenili njegovu mlađu braću Ferdinanda Tirolskog i Karla Štajerskog. Umro je 12. listopada 1576. godine u Regensburgu, a na hrvatsko-ugarskom prijestolju naslijedio ga je njegov najstariji sin Rudolf II.

DIJELI

•