SANDRA SKANDERLIĆ

(1.7.1506.-29.8.1526.)

LUDOVIK II. JAGELOVIĆ

Kada je hrvatsko-ugarski kralj Vladislav II. Jagelović 13. ožujka 1516. godine umro, njegov sin i nasljednik Ludovik nije još navršio ni deset godina. Iako je Vladislav dva dana prije svoje smrti odredio kako treba vladati dok Ludovik ne odraste, njegove su odredbe naišle na vehementan otpor sa svih strana, pa je odlučeno da uz dječaka Ludovika vlast preuzme državno vijeće.
Ludovik II. Jagelović za hrvatsko-ugarskog kralja okrunjen je u Stolnom Biogradu kad još nije navršio ni dvije godine, 4. lipnja 1508., a za češkog kralja ni punu godinu kasnije, točnije 11. ožujka 1509. Njegov otac Vladislav, koji je od Matije Korvina naslijedio moćno i respektabilno kraljevstvo, za odgajatelje mu je odredio svog nećaka, brandenburškog markgrofa Jurja i strogog zapovjednika budimske tvrđave Ivana Bornemisu. Osoba koja je odgojitelje trebala nadgledati bio je kardinal Tomo Bakač, nakon smrti bivšeg kralja Matije Korvina sigurno najmoćnija osoba u kraljevstvu.
Odgojitelji mladoga kralja stalno su se sukobljavali oko načina kako Ludovika pripremiti za život. I dok je štedljivi i pragmatičan Ivan Bornemisa pokušavao dječaku usaditi odgovornost za funkciju koju će jednog dana obnašati, Juraj Brandenburški ga je učio kako priređivati zabave, opijati se, te raskalašeno i rasipno živjeti. Pošto je i sam bio takav, nikako ga drugačije nije niti mogao usmjeriti. Dijete od deset godina, naravno, priklonilo se zabavama.
Nakon smrti Matije Korvina, hrvatsko-ugarsko kraljevstvo potpuno se financijski urušilo. Vladislav II. Jagelović nije imao novaca za osnovne potrebe, pa je založio kraljevska imanja i gradove kako bi se mogao uzdržavati dok su se , u isto vrijeme, velikaši iz njegove blizine enormno obogatili. Nakon njegove smrti stanje je postalo još teže, tako da se sin i nasljednik našao u potpuno nezavidnom položaju. Kako nije bilo novaca za normalno funkcioniranje života na dvoru, logično je da ni vojska nije mogla egzistirati. Papa Lav X. stalno je upozoravao na opasnost od Turaka i izricao potrebu da se pokrene veliki rat protiv njih, ali Ludovik nije imao čime uzdržavati ni sebe, pa je obrana kraljevstva bila gotovo nikakva, što će se kasnije najpogubnije odraziti upravo na njega i njegove najbliže suradnike. Papinski nuncij Burgio jednom je prilikom zapisao:”Kad bi se Ugarska mogla spasiti od propasti za cijenu od tri forinte, ne bi se našla tri čovjeka koji bi se žrtvovali i tu cijenu platili.”
Ni Hrvatska nije bila pošteđena pogubne politike Ludovikovih savjetnika i državnoga vijeća koje je zapravo vladalo. U razdoblju od 1522. do 1525. godine, Turci su osvojili Knin, Skradin, Severin i Ostrovicu, a sultan Sulejman II. nije se imao namjeru zaustaviti u Hrvatskoj. Njegov je cilj bio osvajanje Budima, ali ugarski velikaši su vjerovali da se to neće dogoditi, što je uglavnom i bila praksa posljednjih godina. Na sva upozorenja stranih vladara jednostavno su se oglušili, pa su i potonji digli ruke od hrvatsko-ugarskog kraljevstva smatrajući one koji ga vode potpuno neozbiljnima.

Naime, diplomacija ugarskih velikaša svodila se na vanjskom planu uglavnom na traženje novčane pomoći po europskim dvorovima, a na unutrašnjem je to bio sveopći grabež ono malo sredstava što je kraljevstvo još posjedovalo te je katastrofa postala neizbježna.
Sultan Sulejman II. dobro je znao u kakvom je stanju kompletno područje kojim je vladao Ludovik II. Jagelović i priliku koja mu se pružila nije želio propustiti. Jedini čovjek iz Ludovikova okruženja koji je dugoročno razmišljao i koji je pretpostavio što bi moglo zadesiti kraljevstvo, bio je Hrvat Stjepan Brodarić. Njega je mladi kralj imenovao za kancelara 11. ožujka 1526. godine i to mu je bio jedan od rijetkih samostalnih i logičnih poteza. Međutim, ni Brodarić nije uspio spriječiti ono što se samo nekoliko mjeseci kasnije i dogodilo.
U kolovozu 1526. godine počeli su prvi sukobi između turskih i kraljevskih vojnika. Sulejman II. došao je sa svojih 200.000 ljudi na Mohačko polje, gdje mu se pokušalo suprotstaviti tek nešto više od 20.000 vojnika koje je Ludovik jedva uspio okupiti. Stjepan Brodarić je mladoga kralja savjetovao da pričeka dolazak Krste Frankapana i Ivana Zapolje sa svojim dobro obučenim i iskusnim ratnicima, što je Ludovik načelno i prihvatio. Ali, ugarski velikaši u svom egoizmu nisu htjeli o tome ni čuti rekavši da slavu veličanstvene pobjede ne žele prepustiti Hrvatima. Dana 29. kolovoza 1526. sukobili su se na otvorenom polju s turskom vojskom i za samo nekoliko sati bili potpuno poraženi. U bitci na Mohačkom polju poginuli su knez Juraj Zapolja, knez Matija II. Frankopan Slunjski, sedam prelata, više od 500 plemića i skoro 20.000 nižih plemića i običnih vojnika, gotovo čitava kraljevska vojska koju je tada mladi kralj uspio okupiti na Mohaču. U potoku Čele stradao je i sam Ludovik. Naime, u općem rasulu i kaosu koji je nastao, preživjeli su počeli bježati. Među njima je bio i kralj, čiji se konj spotaknuo i pao na jahača u mali potok, tako da se Ludovik zapravo utopio. Imao je tada samo dvadeset godina.
Ludovik II. Jagelović mogao je postati dobar vladar da je oko sebe imao drugačije savjetnike i bolje ljude. Došavši na vlast sa samo deset godina nije bio formirana ličnost i s njim su mogli raditi što su htjeli. Naravno da svoje vladarske sposobnosti nije mogao samostalno razviti, a i nasljeđe koje mu je otac ostavio nije bilo zavidno u nijednom pogledu. Bio je u braku sa Marijom Habsburškom, sestrom Ferdinanda I., koji je 1527. godine postao hrvatsko-ugarski kralj. Djece nisu imali, pa smrću Ludovika II. završava vladavina Jagelovića na našim prostorima.
Oni koji su mu bili bliski zapisali su kako je bio izuzetno osjećajan čovjek. Primjer za to bila je pogibija hrvatskoga bana Petra Berislavića 1520. godine, sa čijom se smrću Ludovik dugo nije mogao pomiriti i iskreno je žalio za njim. Isto tako, vrlo je emotivno proživljavao svaki gubitak bilo kojeg dijela teritorija kraljevstva, ali nije imao ni snage ni mogućnosti bilo što promijeniti. Pošto ga je smrt zatekla u dvadeset prvoj godini života, očito je da nije imao ni vremena postati dobar i odlučan vladar. Splet nesretnih okolnosti doveo je do toga da se taj mladi čovjek pamti uglavnom po nesretnom boju na Mohačkom polju, gdje je i završio njegov suviše kratak život.

DIJELI

•