SANDRA SKANDERLIĆ

KARLO VI. (III.) HABSBURŠKI

Posljednji vladar čiste habsburške krvi, Karlo VI., rimsko-njemačkim carem i hrvatsko-ugarskim kraljem, kao Karlo III., postao je 1711. godine. Rođen je 1. listopada 1685. u Beču, a bio je drugi sin cara Leopolda I. i njegove treće supruge – princeze Eleonore Magdalene Pfalz-Neuburg. Karlov stariji brat Josip I. određen je za očevog nasljednika prijestolja u Austriji, Hrvatskoj, Ugarskoj i Češkoj, dok je njemu namijenjena španjolska kruna. Međutim, godine 1711. Josip I. iznenada umire, pa je Karlo primoran vratiti se iz Španjolske u Austriju i preuzeti vlast u habsburškim zemljama.
Po povratku novi se car i kralj oženio protestantkinjom Elizabetom Kristinom von Braunschweig Wolfenbüttel, koja je udajom za Karla prešla na katoličanstvo. Kao i velika većina kraljevskih brakova i ovaj je bio sklopljen iz interesa, ali s vremenom se među njima razvila istinska ljubav, što je u opisanim okolnostima bio gotovo raritet. Ipak, nije sve bilo tako idilično. Pokojni Josip I. iza sebe je ostavio dvije kćeri, pa Karlo ostaje posljednji Habsburgovac u muškoj lozi dinastije. Iako se još uvijek nadao prijestolonasljedniku, Karlo 1713. donosi najvažniji zakon u svojoj gotovo tridesetogodišnjoj vladavini, nazvan Pragmatička sankcija, kojim osigurava opstanak kuće Habsburg na prijestolju. Time je ozakonio mogućnost nasljeđivanja i po ženskoj liniji, što prije nikako nije bilo izvedivo. Hrvatska je svoju Pragmatičku sankciju donijela kroz saborski zaključak godinu dana prije, preduhitrivši i samog vladara, jer su već nakon smrti Josipa I. bili svjesni da je Karlo posljednji Habsburg i da nitko ne može sa sigurnošću jamčiti nastavak loze u muškoj liniji. Jedini uvjet koji su Hrvati postavili bio je da buduća carica i kraljica vlada i u Austriji, što ih je činilo potpuno neovisnima od Ugarske.
Godine 1716. Karlo je ipak dočekao prijestolonasljednika, dječaka kojega su po djedu nazvali Leopold. Sreća što mu se rodio sin, međutim, trajala je kratko, jer Leopold već nakon šest mjeseci umire. Nakon toga Elizabeta i Karlo imali su još tri kćeri, od kojih je jedna također umrla u najranijoj dobi.

Karlo VI. Habsburški za vrijeme svoje vladavine uspio je proširiti teritorije kojima je upravljao, iako nije bio percipiran kao osoba vješta u političkim spletkama ili kao veliki ratnik i vojskovođa. Isto tako, bio je začetnik prosvjetiteljskog razdoblja austrijske monarhije i zaštitnik znanosti, a posebno kulture. Privatno je obožavao jahanje, lov, kazalište i glazbu, gdje se čak okušao i u komponiranju. Smatrali su ga šarmantnim zbog njegove duhovitosti, bio je pošten, razborit i pobožan katolik. U konverzaciji je preferirao bečki dijalekt iako se na dvoru govorilo španjolskim i latinskim jezikom. Svirao je čembalo, dirigirao dvorskim orkestrom, a zbog utjecaja godina provedenih u Španjolskoj, na bečkom je dvoru uveo španjolski dvorski ceremonijal. Godine 1719. Karlo je Rijeku proglasio slobodnom lukom, a 1728. i osobno je boravio u tom gradu.
Posljednji čisti Habsburgovac umro je 20. listopada 1740. u Beču. Na prijestolju ga je naslijedila starija kći Marija Terezija, koja se 1736. udala za Franju Stjepana Lotarinškog, pa se od tada ta europska dinastija zove Habsburg-Lothringen.