SANDRA SKANDERLIĆ

(17.8.1887.-1.4.1922.) 

U Persenbeugu se 17. kolovoza 1887. rodio Karl Franz Josef Ludwig Hubert Georg Maria, koji je nedugo nakon rođenja kršten kao Karlo Franjo Josip. Povijest ga je zapamtila po tome što je bio posljednji austrijski car kao Karlo I. i hrvatsko-ugarski kralj, kao Karlo IV. Bio je sin nadvojvode Otta i Marije Josipe od Saske iz kuće Wettin. U trenutku rođenja Karlo uopće nije bio predestiniran za prijestolonasljednika, ali je niz nesretnih okolnosti u užoj obitelji njegovog prethodnika na vladarskom tronu, Franje Josipa I., omogućio da 1916. godine baš on dođe na čelo zemalja habsburške krune.

Kao dijete Karlo ničime nije odavao da je podrijetlom iz jedne od najpoznatijih loza u povijesti Europe. Pod izravnim majčinim utjecajem svakodnevno je prisustvovao svetoj misi, igrao se s djecom “običnih ljudi” te bio vrlo osjetljiv na siromašne i sve one koji se nisu imali sreće roditi u izobilju ili sjediti za kraljevskim stolom. Njegov izuzetno religiozan katolički odgoj također je odredio Karlovo ponašanje u budućnosti, a posebno nakon dolaska na prijestolje.

Kao i svi njegovi pretci, što je bio običaj kuće Habsburg, Karlo je učio više jezika. Uz njemački, govorio je i engleski, mađarski i francuski. Uživao je u lovu, književnosti i putovanjima. Prošavši cijelu Europu, na kraju je konstatirao da ga se najviše dojmio hrvatski Jadran. Kako je sudbina htjela da baš on postane car i kralj, tako je odredila i da se to dogodi 1916. u jeku Prvog svjetskog rata, čije ciljeve uopće nije želio shvatiti. Krvoproliće koje je odnijelo milijune života Karlo je pod svaku cijenu htio zaustaviti. Zalaganje za provedbu mirovnog sporazuma, koji je dogovoren još prije njegovoga dolaska na vlast, postao mu je prioritet. Kada je rat 1918. konačno završen, posljedica je bila raspad Austro-Ugarske Monarhije. Bez obzira na to Karlo odbija abdikaciju koju zahtijevaju Austrijanci i Mađari, te zajedno s obitelji napušta zemlju i odlazi u Švicarsku.

Iz progonstva još dva puta pokušava vratiti mađarsku krunu, jer je Mađarska – za razliku od Austrije koja je proglašena Republikom – postala ustavna monarhija, ali oba su ta pokušaja ostala bezuspješna. Na zahtjev ponajviše Velike Britanije, koja je Karla smatrala opasnim za mir u Europi, odlučeno je da se bivši kralj i car zajedno s obitelji transportira na portugalski otok Madeiru. Ironija je u tome što su čovjeka koji se zdušno stavio u službu provođenja mirovnih sporazuma, sklonili kako ne bi bio prijetnja upravo tom miru. Nakon nekoliko mjeseci boravka na Madeiri Karlo se razbolio i 1. travnja 1922. godine umro od upale pluća u trideset petoj godini života.

Katolička crkva, koja je Karla posebno cijenila zbog njegovog načina života i mirotvornoga djelovanja u Prvom svjetskom ratu još je 1949. godine pokrenula njegovu kanonizaciju. Korak prema proglašenju Karla I. Habsburškog svetim učinio je papa Ivan Pavao II., koji je početkom listopada 2004. objavio njegovu beatifikaciju, tj. proglasio ga blaženikom.