SANDRA SKANDERLIĆ

(13.3.1741.-20.2.1790.)

JOSIP II. HABSBURŠKI

Neposredno prije svoje smrti Marija Terezija je rekla: ”Vladavinu ostavljam Josipu, meni nekom nepoznatom zanesenjaku, čovjeku kojega oduševljavaju misli što su nastale u bolesnim mozgovima i našem vremenu već dale mnogo luđaka”. Bilo je to caričino mišljenje o idejama i načelima francuskih prosvjetiteljskih filozofa, kojima se njezin sin potpuno predao i koje su ga privlačile još od rane mladosti.
Josip II. Habsburški rodio se 13. ožujka 1741. i kršten je kao Josip Benediktus Augustus Antonius Mihael Adam. Zapravo se čitav život spremao za vladara, a na kraju je bio sve osim toga. Možda je i mogao postati veliki car da nije bio zapravo duboko nesretan čovjek.
Josip II. bio je najstariji sin Marije Terezije i Franje I. Stjepana Lotarinškoga i bio je prvi muški vladar iz kuće Habsburg- Lothringen. Njemačko-rimski car postao je 1765., a iste je godine postao i suvladarom Marije Terezije. Hrvatsko-ugarskim kraljem postao je 1780. godine, ali se nije okrunio krunom sv. Stjepana, već ju je kao “relikt prošlosti” dao spremiti u muzej, što je među velikašima odanim vladavini njegove majke izazvalo pravu sablazan. Isto su reagirali i hrvatski te ugarski velikaši i plemići, jer kao neokrunjeni vladar nije mogao sazivati sabore, pa je tim zemljama vladao uz pomoć patenata.
Josip je bio oženjen dva puta. Njegova prva supruga bila je burbonska princeza Izabela od Parme, njegova prva, prava i jedina ljubav. Oženili su se 1760., a samo tri godine kasnije, u dvadeset i trećoj godini Izabela je umrla nakon što je poslije šest mjeseci trudnoće rodila mrtvo dijete. Nakon njene smrti Josip nije više želio brak, ali želje su jedno, a obveze prema dinastiji nešto sasvim drugo.
Godine 1765. drugi se puta oženio tri godine starijom bavarskom princezom Jozefinom, punim imenom Maria Josepha Bavarska, kćerkom cara Karla VII. Bavarskog. Bila je to izuzetno dobra žena i prekrasna osoba, ali fizički i duhovno potpuno nezgrapna. Ustuknuvši pred njezinim izgledom, Marija Terezija je, po vlastitom svjedočenju, skoro pala niz stepenice kada su se prvi puta srele. Josip svoju drugu suprugu jednostavno nije mogao voljeti, pa je cijeli Beč brujao o tome da mladi car ne zna kako mu izgleda žena kada skine haljinu.
Oni koji su bavarsku princezu vidjeli, konstatirali su da mu se to baš niti ne može previše zamjeriti. Da nesreća bude veća, Jozefina je njega obožavala i doslovno bila smrtno zaljubljena u Josipa, pa Marija Terezija nije znala da li više treba žaliti sina ili snahu. Djece, dakako, nisu imali, a nesretna je Jozefina svoj tužni život na bečkom dvoru završila 1767. godine, umrijevši od velikih boginja. Josip je tako po drugi puta postao udovac.
Nakon majčine smrti, 29.11.1780., počinje vladati samostalno. Njegove su reforme doslovno sustizale jedna drugu i nailazile na vehementan otpor, posebno ugarskoga plemstva. Godine 1781. izdaje već prije pripremljen Edikt o vjerskoj toleranciji, kojim izjednačava sve vjere u austrijskim nasljednim zemljama, te u Ugarskoj i Hrvatskoj. Tako su u pravima izjednačene katolička, pravoslavna i protestantska vjera, a jednakost dobivaju i Židovi. Četiri godine kasnije u Varaždinu je utemeljena prva židovska općina u Hrvatskoj. Nakon Edikta o vjerskoj toleranciji, Josip II., 1781. godine provodi još jednu važnu reformu – ukida kmetstvo. Kao pravi fanatik humanizma prvenstveno je razmišljao o jednakosti među staležima, te je ukinuo privilegije plemića i klera u poreznom sustavu, a 1784. godine uvodi germanizaciju u sve javne službe. Od 1786. godine njemačkim su se jezikom morale služiti sve hrvatske i ugarske županije. Ukidanje povlastica velikašima i striktno provođenje germanizacije ponovno izazivaju velike prosvjede, pa Josip II. sve više uviđa da “jozefinizam” na područjima kojima on vlada neće doživjeti uspjeh. Do 1790. godine morao je povući gotovo sve svoje reforme osim Edikta o vjerskoj toleranciji i Edikta o ukidanju kmetstva. Zbog toga je bio vrlo nesretan i nije mogao shvatiti zbog čega, posebno tzv. “mali ljudi” ne žele prihvatiti promjene. Problem je očito bio u tome što se on, kako je sam puno puta rekao, rodio prerano. Njegov idol u političkom i svakom drugom smislu bio je pruski kralj Fridrik II. Veliki, istodobno najveći neprijatelj njegove majke Marije Terezije. Kada je postao suvladar svoje majke, odmah se vidjelo da su to dva različita svijeta, dva različita načela. Marija Terezija također je vladala u duhu prosvijećenog apsolutizma, ali za razliku od Josipa ona se znala prilagoditi duhu i nazorima ljudi ondašnjeg vremena, koji su živjeli na prostorima gdje je ona suvereno vladala. Njezin je nasljednik želio mijenjati svijest svojih podanika previše brzo, a oni to ili nisu htjeli ili nisu mogli prihvatiti.

Još za majčina života upoznao je zemlje kojima je bio na čelu, pa tako i Hrvatsku. Putovao je inkognito kao grof Falkenstain i tim se imenom, po vlastitom priznanju, služio “uvijek kada je želio biti čovjek, a ne car”. Uostalom govorio je, da je biti čovjekom najveća titula koju je mogao dobiti.
Po njemu je nazvana i nekada vrlo važna prometnica od Karlovca do Senja – Jozefinska cesta ili Jozefina – građena od 1770. do 1779. godine.
Desetljeće vladavine Josipa II. Habsburškog završilo je njegovom smrću 20.2.1790. u Beču. Kako nije imao djece naslijedio ga je mlađi brat Leopold II.