SANDRA SKANDERLIĆ

(20.10.1770.-14.1.1856.)

JANKO DRAŠKOVIĆ

Draškovići su jedna od najuglednijih obitelji u hrvatskoj povijesti. Spominju se još u XV. stoljeću, a plemićki naslov stječu dva stoljeća kasnije. Iz te je obitelji poteklo više poznatih osoba koje su, u različitim razdobljima, obilježile hrvatsku prošlost. Jedan od njih je i grof Janko Drašković, čovjek koji se svrstao među najobrazovanije i najutjecajnije ljude XVIII. stoljeća u Hrvatskoj.

Rođen je 20. listopada 1770. godine u Zagrebu, gdje je pohađao i završio gimnaziju. Nakon toga odlazi u Beč nastaviti školovanje te tamo završava studij prava i filozofije. Između ostaloga bio je i vojnik, koji je ratovao protiv Turaka, ali i protiv Napoleona. Nakon što je zbog bolesti napustio vojsku otišao je u Pariz, a u Hrvatsku se vratio 1832. godine, kada postaje zastupnik Ugarsko-hrvatskog sabora. Kao veliki domoljub odmah po povratku u domovinu pristupa Ilircima i postaje njihov neformalni vođa.

Grof Janko Drašković govorio je nekoliko jezika i tu svoju izuzetnu naobrazbu ponajviše je koristio za propagiranje ilirske književnosti i ilirizma općenito. Njegovo sigurno najpoznatije djelo je “Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom…”, što se smatra zapravo prvim pravim i cjelovitim programom Ilirskoga pokreta. U Disertaciji je Drašković predstavio svoja gledišta na hrvatsku kulturu, politiku, gospodarstvo, književnost i jezik. Isto tako, u tom djelu savjetuje buduće hrvatske poslanike u Ugarsko-hrvatskom saboru kako bi bilo poželjno i nužno zauzeti se za bezuvjetno ujedinjenje Slavonije, Hrvatske i Dalmacije u jednu cjelinu, uz osnivanje vlade koja ne bi ovisila ni o Pešti ni o Beču.

Drašković se, također, zalagao da se kao službeni jezik uvede narodni jezik umjesto latinskoga, pa je i Disertacija napisana na hrvatskom sa štokavskim narječjem. S tim u vezi treba spomenuti i njegovu želju za što boljim obrazovanjem naroda, ali i razvijanje industrije, te obrta i proizvodnje općenito.

Podršku za svoj program ujedinjenja ne samo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, nego i priključenje Štajerske, Kranjske, Koruške, Vojne krajine, Bosne i Rijeke u cjelinu koja bi se nazivala Velika Ilirija, Drašković je tražio i od tada aktualnog hrvatsko-ugarskog kralja Franje Josipa I. Habsburškog. Međutim, razumljivo je da te podrške nije bilo, iako je Lotar Wenzel Clemens Metternich, kao dvorski i državni kancelar, nekoliko godina prije predlagao sličnu soluciju.

Bez obzira na njegovu, tada već poodmaklu dob, Hrvati su ga željeli – kao i njegova četiri pretka prije – ustoličiti za hrvatskoga bana, međutim je Janko Drašković upravo zbog svojih godina to odbio.

Svoj intelektualno plodonosan rad okrunio je osnivanjem Ilirske čitaonice u Zagrebu 1838. godine, što je bio temelj za nastajanje Matice ilirske 1842., a koja 1874. godine postaje Maticom hrvatskom.

Grof Janko Drašković bio je do sudbonosnih previranja i revolucije u Europi 1848. godine vođa Narodne stranke, čiji su članovi bili mnogi poznati i zaslužni Hrvati.

Putujući na liječenje u Njemačku, Janko Drašković je 14. siječnja 1856. umro u Radgoni, mjestu u Štajerskoj. Posmrtni ostaci jedne od najpoznatijih i najuglednijih hrvatskih povijesnih ličnosti počivaju od 1893. godine na zagrebačkom groblju Mirogoj.

DIJELI

•