KATARINA ARAGONSKA (1485.-1536.)
by Sandra Skanderlić on Mar.06, 2010, under KRALJICE I VLADARICE
(16.12.1485.-7.1.1536.)
Španjolka Katarina Aragonska, izvornog imena Catalina de Aragón y Castilla, bila je peto dijete u to vrijeme jednog od najmoćnijih vladarskih parova u Europi, Ferdinanda II. Aragonskog i Izabele I. Kastiljske. Rođena 16. prosinca 1485. u palači Alcalá de Henares već je u ranom djetinjstvu zaručničkim ugovorom obećana engleskom prijestolonasljedniku Arturu, princu od Walesa. Tadašnjem engleskom kralju Henriku VII., Arturovu ocu, to je bio jedan od rijetkih uspješnih međunarodnih i vanjskopolitičkih poteza, pa je brak između princa i španjolske infantkinje službeno sklopljen 1501. godine. Međutim, nakon samo šest mjeseci Artur iznenada umire, pa idućih sedam godina Katarina živi u Engleskoj kao udovica, da bi 11. lipnja 1509. postala supruga svog šogora i novoga kralja Henrika VIII., a trinaest dana kasnije i okrunjena engleska kraljica.
Henrikov primarni cilj bio je osigurati kontinuitet dinastije Tudor na engleskom prijestolju isključivo kroz muškog potomka. Tako je Katarinina osnovna i jedina zadaća postala roditi sina, pa je u prvih devet godina braka čak sedam puta bila trudna, ali je prve mjesece života uspjelo preživjeti samo jedno dijete, kći Marija. Frustriran takvim razvojem događaja Henrik VIII. počeo je razmišljati o prekidu bračne veze smatrajući Katarinu jedinim krivcem što Engleska nema zakonitog muškog nasljednika prijestolja. Naime, u međuvremenu je kralj imao dvije ljubavnice, a jedna od njih, Elizabeta Blount, rodila mu je izvanbračnog sina i time uvjerila Henrika kako on može imati mušku djecu. S vremenom su trudnoće, koje su rezultirale rađanjem mrtvorođenčadi, pobačajima ili djecom nedovoljno snažnom da prežive više od nekoliko mjeseci, drastično ugrozile kraljičino zdravlje. Vidjevši da od Katarine ne može očekivati muškog nasljednika prijestolja, engleski je kralj odlučio definitivno razvrgnuti brak i ozakoniti već započetu vezu s Katarininom dvorskom damom Annom Boleyn. Godine 1527. Henrik VIII. je od pape Klementa VII. zatražio službeno poništenje braka s Katarinom Aragonskom, pravdajući svoj zahtjev činjenicom da je zakonita veza sa bivšom ženom pokojnog brata zapravo grijeh. Klement VII. nije bio spreman na takav korak primarno zbog tadašnjih političkih prilika, ali i zbog same Katoličke crkve i njenih zakona, pa je rješavanje kraljevog slučaja prepustio londonskom crkvenom sudu, prvenstveno kako bi dobio na vremenu. Dvije godine kasnije, izložen velikim pritiscima isključivo katoličkih vladara, papa je odbio poništiti brak što je izazvalo raskid Engleske s Rimom i proglašenje samostalne Anglikanske crkve. Henrik VIII. jednostavno je ignorirao Klementovu odluku i u siječnju 1533. oženio Annu Boleyn naredivši, kao novi vrhovni poglavar Crkve u Engleskoj, canterburyjskom nadbiskupu Thomasu Cranmeru službeno poništenje bračne veze s Katarinom, što je nadbiskup i učinio 23. svibnja 1535. godine.
Prva od šest žena Henrika VIII. nakon rastave je internirana s dvora i zabranjen joj je bilo kakav kontakt sa kćerkom Marijom koju više nikada nje vidjela. Povučeno je živjela u Kimboltonu, gdje je i umrla od karcinoma 7. siječnja 1536. godine.
ORATIO AD RESPONSIO (1530.)
by Sandra Skanderlić on Mar.06, 2010, under POVIJESNI DOKUMENTI
(24.8.1530.)
Govor kneza Vuka Frankopana Brinjskog na njemačkom državnom saboru u Augsburgu, kojemu je bio nazočan car Karlo V. Habsburški, o teškom položaju Hrvatskog Kraljevstva izloženog stalnim turskim napadima.
„Gledajte dakle i razmislite, presvijetli care i vi knezovi Rimskoga Carstva, ima li na čitavom svijetu sličan narod koji bi kroz tako dugo vrijeme, moren od tolike nevolje, ustrajao u vjeri kršćanskoj? Mogli bi nam spočitnuti: zašto se niste borili za domovinu i slobodu svoju? Nitko ne može ustvrditi da se nismo muževno branili. Evo već je osamdeset godina minulo što se neprestano borimo: koji put održali smo pobjedu, a koji put smo ljuto stradali ne mogavši odoljeti jačoj sili, koja je oborila Grčko Carstvo, Bosansko Kraljevstvo, te svladala Bugarsku, Srbiju i Albaniju. A što se netom dogodilo prebogatoj Ugarskoj? Sve je turska sila svladala, samo Hrvatske nije posve osvojila! Ali mi toga dulje podnijeti ne možemo. Na vas se obraćamo, care i knezovi, i jer vas zapada veća briga za obranu kršćanstva, i jer se već zlo i pogibelji primiču vašim nasljednim zemljama. Ako ne dobijemo pomoći, mi preko zime u svojim sjedištima ostati ne možemo, nego ćemo se ili nezasitnom zmaju podvrći ili po čitavom svijetu razasuti. Promisli, care, kako ćeš Bogu položiti račun radi propasti tolikih duša!“




KOMENTARI